Sveti Albin, biskup

Redovnik u Bretanji

Albin, poznat i pod francuskim imenom Aubin, rođen je oko 470. godine u Bretanji, u sjeverozapadnoj Francuskoj, u vremenu kad je zapadno Rimsko Carstvo upravo bilo nestalo, a franačka i druga germanska kraljevstva postupno preuzimala vlast nad nekadašnjom rimskom Galijom. Prema predaji, mladost je proveo u samostanu Tincillac u kojemu je postao poznat po strogosti prema samom sebi, dugim postovima i noćnim bdjenjima, ali istodobno po blagosti i strpljivosti prema subraći i pridošlicama. S vremenom je postao opat te zajednice, dužnost koju je obnašao gotovo trideset godina.

Kao opat, Albin je bio poznat po nastojanju da samostan ostane vjeran izvornoj strogosti pravila, unatoč sve većem bogatstvu i utjecaju koji su neki samostani toga doba stjecali zahvaljujući darovima okolnog plemstva.

Biskup Angersa

Oko 529. godine, unatoč vlastitom oklijevanju i želji da ostane u samostanu, Albin je izabran za biskupa francuskog grada Angersa i tu je službu obnašao do smrti, oko dvadeset godina. Kao biskup sudjelovao je na nekoliko crkvenih sabora svojega doba, među njima i na saboru u Orleansu, gdje se zalagao za crkvenu stegu, moralnu obnovu klera i poštivanje kanonskog prava u imenovanju svećenika i biskupa.

Prema predaji, osobito se isticao brigom za zarobljenike: zauzimao se kod franačkih velikaša i kraljeva za njihov otkup i oslobođenje, što je u vrijeme čestih ratova, pljački i otimanja ljudi radi otkupnine u franačkoj Galiji bilo od presudne važnosti za mnoge siromašne obitelji koje same nisu imale sredstava za otkup svojih bližnjih.

Pomiritelj sukobljenih strana

Predaja mu pripisuje i ulogu posrednika u sukobima među franačkim velikašima, koji su u tom razdoblju, obilježenom podjelom franačkog kraljevstva među sinovima Klodviga, često ratovali jedni protiv drugih oko granica i nasljedstva. Njegov ugled pravednog i nepristranog biskupa, koji nije stao ni na jednu stranu radi osobne koristi, učinio ga je traženim posrednikom u sporovima koji su nadilazili crkvene granice i zadirali duboko u političke odnose toga doba.

Smrt i štovanje

Albin je umro oko 550. godine u Angersu. Ubrzo nakon smrti počelo je njegovo štovanje, koje se brzo proširilo zapadnom Europom, osobito u francuskim i britanskim krajevima, gdje je njegov lik postao simbolom biskupa koji brine za najugroženije članove zajednice.

Njegovo ime nosi nekoliko crkava i mjesta u Francuskoj, među njima i danas poznato predgrađe Pariza Saint-Aubin, a spominje se u starim martirologijima kao primjer biskupa koji je svoju vlast koristio za zaštitu najslabijih, ponajprije zarobljenika i progonjenih, u vremenu kad je crkvena vlast često bila jedina zaštita običnog puka od samovolje moćnika.

Biskup u vremenu bez zaštite

Albinov život pokazuje ulogu koju je biskup mogao imati u ranosrednjovjekovnom društvu bez razvijene državne uprave: dok su kraljevi i velikaši ratovali za granice i nasljedstvo, biskupi su, poput Albina, često bili jedini glas koji je govorio u ime onih koji nisu imali oružje ni utjecaj, ponajprije zarobljenika, udovica i siromaha. Ta uloga posrednika i zaštitnika najslabijih ostala je jedna od najtrajnijih zadaća crkvene hijerarhije kroz cijeli srednji vijek. Albinov primjer, iako danas manje poznat od nekih drugih svetaca istog razdoblja, jednako je vrijedan jer pokazuje kako je svakodnevna, gotovo administrativna briga za zarobljenike i sukobljene strane mogla biti jednako oblik svetosti kao i veliko javno mučeništvo. Njegovo strpljivo, dugogodišnje djelovanje u korist ljudi bez glasa podsjeća da svetost često nije jedan veliki čin, nego zbroj mnogih malih, ponavljanih odluka da se stane na stranu slabijega.