Sveti Aleksandar, biskup

Biskup u nemirnoj Aleksandriji

O Aleksandrovoj mladosti ne zna se gotovo ništa; poznato je da je bio svećenik uz bok svojeg prethodnika Ahile te da je oko 313. godine izabran za biskupa Aleksandrije, jednog od najvažnijih crkvenih središta ranog kršćanstva, uz Rim i Antiohiju. Kao mladi svećenik prošao je posljednje veliko progonstvo kršćana pod carevima Galerijem i Maksiminom, u godinama neposredno prije nego što je car Konstantin kršćanstvu dao slobodu vjeroispovijesti Milanskim ediktom 313. godine.

Aleksandrija toga doba bila je jedno od intelektualno najživljih gradova Carstva, poznata po svojoj bogatoj knjižnici i teološkoj školi u kojoj su se ukrštali grčka filozofija i kršćanska teologija. Upravo je ta intelektualna živost pridonijela da se teološki sporovi u tom gradu brzo šire i zaoštravaju, ne ostajući ograničeni na uski krug svećenstva.

Spor s Arijem

Kad je svećenik Arije, kojemu je sam Aleksandar prije toga povjerio jednu od aleksandrijskih crkava, počeo javno naučavati da Sin Božji nije vječan nego stvoren od Oca i njemu podređen, Aleksandar je najprije pokušao razgovorom i opomenom ispraviti njegovo učenje. Kad Arije nije popustio, nego je nastavio širiti svoje poglede i pridobivati sljedbenike, Aleksandar je sazvao mjesni sabor u Aleksandriji koji je Arijev nauk osudio kao krivovjerje i izopćio ga iz zajednice.

Spor se, međutim, proširio daleko izvan Egipta: Arije je, otišavši iz Aleksandrije, pridobio dio biskupa i klera diljem Istoka, među njima i utjecajnog Euzebija Nikomedijskog, a pitanje Kristove božanske naravi uzdrmalo je jedinstvo Crkve u cijelom Carstvu, izazivajući javne prepirke koje su, prema svjedočanstvima suvremenika, doprle i do običnog puka na tržnicama.

Nicejski sabor

Kako bi se spor konačno riješio, car Konstantin, zainteresiran za jedinstvo Carstva jednako koliko i za jedinstvo Crkve, sazvao je 325. godine prvi opći sabor Crkve u gradu Niceji, u Maloj Aziji. Aleksandar je na saboru, unatoč poodmakloj dobi, imao vodeću ulogu među protivnicima Arijeva nauka, a njegov mladi đakon i osobni tajnik Atanazije, koji ga je pratio na sabor, izašao je iz spora kao glavni branitelj nicejske vjere u desetljećima koja su uslijedila, plativši tu obranu s pet progonstava tijekom vlastitog života.

Sabor je proglasio da je Sin Božji istobitan, na grčkom homoousios, s Ocem, čime je arijanstvo formalno osuđeno kao krivovjerje. Ipak, spor se u praksi nastavio još dugo nakon sabora, jer su brojni biskupi i sami carevi u sljedećim desetljećima podržavali razne inačice Arijeva nauka.

Smrt i nasljeđe

Aleksandar je umro 17. travnja 328. godine, prema nekim izvorima 326. godine, u Aleksandriji, nedugo nakon što je nicejska odluka trebala okončati spor koji je obilježio posljednje godine njegova biskupovanja. Na njegovo mjesto izabran je upravo Atanazije, koji je cijeli svoj biskupski život posvetio obrani nicejskog vjerovanja, često plaćajući to progonstvom iz vlastite biskupije.

Aleksandar se u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi štuje kao jedan od prvih velikih branitelja nicejske vjere, čovjek čija je odlučnost u ranoj fazi spora spriječila da se arijanstvo neopozivo ukorijeni kao službeno učenje Crkve, iako je konačna pobjeda nicejskog vjerovanja došla tek desetljećima poslije, zaslugom njegova nasljednika.

Učitelj svojeg učenika

Posebnost Aleksandrova doprinosa leži i u tome što je prepoznao i odgojio čovjeka koji će nastaviti njegovu borbu dugo nakon njegove smrti. Atanazijeva kasnija ustrajnost, unatoč pet progonstava i promjenjivoj carskoj naklonosti prema arijanstvu, izravno se oslanjala na temelje koje je postavio njegov učitelj i biskup. Time Aleksandrov život svjedoči da obrana istine u Crkvi rijetko biva djelo jednog čovjeka, nego se prenosi s naraštaja na naraštaj, kroz odgoj i primjer.