Sveti Alojzije Gonzaga, redovnik

Nasljednik markiza koji nije htio nasljeđivati

Alojzije Gonzaga rodio se 9. ožujka 1568. u dvorcu Castiglione delle Stiviere, kao prvorođeni sin markiza iz jedne od najuglednijih talijanskih plemićkih obitelji, predodređen da naslijedi očev naslov i posjede. S nepunih osam godina poslan je na dvor Francesca de' Medicija u Firencu, gdje je proveo dvije godine, a potom je nastavio odgoj na dvoru u Mantovi, sve u skladu s uobičajenom pripremom mladih plemića za budući javni i vojni život.

Preokret se dogodio u Bresciji, gdje je s dvanaest godina došao pod duhovno vodstvo svetog Karla Boromejskog, koji ga je pripremio i podijelio mu prvu pričest. Taj je susret u dječaku probudio duboku pobožnost koja se s godinama samo produbljivala, unatoč okruženju raskoši i vojne ambicije u kojem je odrastao.

Odricanje od naslijeđa

Godine 1581. Alojzije je s ocem otputovao u Španjolsku, gdje je postao paž infanta Filipa, sina kralja Filipa II. Upravo je ondje donio odluku da se posveti isusovačkom redu, unatoč tome što je kao prvorođenac bio nositelj obiteljske titule i imanja. Nakon povratka u Italiju 1584., i nakon dugotrajnog i teškog otpora svoga oca, uspio je izboriti njegov pristanak te je 2. studenoga 1585. formalno prenio nasljedstvo na mlađeg brata, odrekavši se markizata u korist obiteljske loze.

Isusovački poziv

Alojzije je 25. studenoga 1585. stupio u Družbu Isusovu u Rimu, pod generalom Klaudijem Aquavivom. Još prije završetka novicijata pokazao je izniman intelektualni dar, budući da je filozofske i matematičke studije dovršio prije samog ulaska u red. Nakon dvije godine položio je redovničke zavjete i nastavio studij teologije, pripremajući se za svećeničko ređenje.

Služba oboljelima i smrt

Godine 1591., tijekom njegove četvrte godine teoloških studija, Rim je zahvatila glad praćena teškom kužnom epidemijom. Unatoč vlastitom krhkom zdravlju, Alojzije se dragovoljno posvetio njezi oboljelih, noseći bolesnike, njegujući ih i tješeći umiruće u rimskim bolnicama, ne mareći za opasnost koju je taj rad nosio za njegovo vlastito zdravlje.

Zarazio se bolešću 3. ožujka te godine i, nakon nekoliko mjeseci patnje, umro 21. lipnja 1591., u dvadeset i trećoj godini života, prije nego što je uopće stigao biti zaređen za svećenika.

Kanonizacija i naslijeđe

Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1621. godine, a papa Benedikt XIII. svetim 1726. godine. Njegovi se posmrtni ostaci danas čuvaju u crkvi svetog Ignacija u Rimu, u raskošnoj urni od lapis lazulija.

Alojzijev je izbor da se, unatoč plemićkom podrijetlu i izgledima za ugodan život, posveti redovništvu i naposljetku žrtvuje život služeći najugroženijima, ostao snažan uzor mladima koji traže vlastiti životni poziv usred pritisaka obiteljskih očekivanja i društvenog statusa.

Duhovnost usred plemićkog okruženja

Alojzijevo djetinjstvo i mladost proteklo je u okruženju talijanskih renesansnih dvorova, gdje su vojna slava, politička moć i raskoš bili uobičajena mjerila uspjeha za mladića njegova staleža. U takvom je okruženju njegova rana i postojana sklonost molitvi, postu i samoći, koju je njegovao već od djetinjstva, predstavljala izraženu suprotnost očekivanjima koja su se od njega kao budućeg markiza postavljala. Njegov je otac, iskusan vojnik i dvorjanin, dugo se nadao da će sin s vremenom napustiti pretjeranu pobožnost i prihvatiti ulogu koja mu je pripadala rođenjem.

Upravo je ta unutarnja borba između obiteljskih očekivanja i osobnog duhovnog uvjerenja obilježila najveći dio Alojzijeve mladosti, sve do konačnog oslobođenja od obveze nasljedstva 1585. godine. Njegova odlučnost da ustraje u pozivu unatoč dugogodišnjem obiteljskom protivljenju, a zatim i njegova spremnost da se u punom zamahu mladenačke snage izloži smrtonosnoj zarazi radi njege nepoznatih bolesnika, ostali su u katoličkoj tradiciji shvaćeni kao dosljedan slijed iste temeljne kreposti - potpunog stavljanja vlastitog života u službu onoga u što je vjerovao.