Sveti Anicet, papa

Biskup u doba spora oko Uskrsa

O ranom životu Aniceta ne postoje pouzdani podaci - poznato je tek da je, prema starim popisima rimskih biskupa, naslijedio papu Pija oko 157. godine i vodio Crkvu u Rimu do otprilike 168. godine. Točne godine njegova pontifikata razlikuju se među starim izvorima, a povjesničar Duchesne upozorava da je kronologija toga razdoblja teško pouzdano utvrditi.

Za vrijeme Anicetova pontifikata u Rim je, prema starim crkvenim piscima, u dubokoj starosti došao sveti Polikarp, učenik apostola Ivana i biskup Smirne u Maloj Aziji. Njegov je posjet zabilježen kao značajan događaj, jer pokazuje da je Rim već tada bio mjesto na koje su dolazili ugledni crkveni ljudi iz drugih dijelova kršćanskog svijeta.

Glavna tema razgovora između Aniceta i Polikarpa bilo je pitanje datuma slavljenja Uskrsa. Istočne zajednice, slijedeći Polikarpovu tradiciju, slavile su Uskrs na četrnaesti dan mjeseca Nisana, bez obzira na dan u tjednu, dok je rimska Crkva Uskrs slavila uvijek u nedjelju. Dvojica se crkvenih poglavara nisu uspjela usuglasiti oko zajedničke prakse, no povjesničar Euzebije bilježi da „Polikarp nije uspio uvjeriti papu, niti papa Polikarpa”, a da unatoč tomu veza ljubavi među njima nije bila prekinuta.

Anicet se, prema izvorima, suočavao i s krivovjernim strujama koje su u to doba djelovale u Rimu, među njima sljedbenicima Marciona i drugih učitelja povezanih s gnostičkim i manihejskim idejama.

Prema staroj predaji, Anicet je umro mučeničkom smrću oko 161. godine, premda se datum njegove smrti u izvorima navodi različito - 16., 17. ili 20. travnja. Zbog nesigurnosti kronologije toga razdoblja, taj se podatak treba uzeti s oprezom, kao dio starije crkvene predaje, a ne kao potpuno utvrđenu povijesnu činjenicu.

Rimska Crkva sredinom 2. stoljeća

Razdoblje Anicetova pontifikata pada u vrijeme kada rimska kršćanska zajednica još nije imala jedinstvenu, centraliziranu upravu u obliku kakav će razviti kasnije - biskup Rima djelovao je više kao prvi među starješinama nego kao apsolutni poglavar u modernom smislu, a odluke poput datuma slavljenja Uskrsa donosile su se uz dogovor i uvažavanje različitih tradicija diljem kršćanskoga svijeta. Baš zato je susret s Polikarpom, koji je osobno poznavao apostola Ivana i nosio autoritet izravne veze s apostolskim naraštajem, bio od osobite važnosti - pokazao je da se pitanja crkvene prakse rješavaju razgovorom i uzajamnim poštovanjem, a ne nametanjem. Taj se susret često navodi kao rani primjer ekumenskog duha unutar još uvijek jedinstvene Crkve, prije kasnijih velikih podjela. Anicetov pontifikat obilježila je i borba protiv širenja gnostičkih i manihejskih učenja koja su u Rimu privlačila određeni broj sljedbenika, prijeteći jedinstvu nauka mlade zajednice. Iako izvori o njegovoj osobnoj ulozi u suzbijanju tih pokreta ostaju šturi, spominjanje imena poput Marciona u kontekstu njegova pontifikata svjedoči o intelektualnoj i duhovnoj vrevi kojoj se rimska Crkva toga doba morala suprotstaviti. Anicetovo se ime spominje i u kasnijim popisima papa kao onaj koji je, prema jednoj predaji, zabranio svećenicima nošenje duge kose, po uzoru na apostolsku jednostavnost - pojedinost koja, iako sitna, pokazuje da su rani rimski biskupi već tada donosili odluke o crkvenoj stezi, ne samo o nauku i bogoslužju.

Zašto ostaje samo u ranim popisima papa

Anicet nema opsežnog kulta ni raširenog štovanja usporedivog s kasnijim papama-svecima - njegovo ime danas gotovo isključivo opstaje u znanstvenim raspravama o kronologiji ranih rimskih biskupa i u navedenoj epizodi susreta s Polikarpom, koju je zabilježio crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti, pozivajući se na starije svjedočanstvo svetog Ireneja Lyonskog. Upravo Irenej, koji je kao mladić u Maloj Aziji osobno poznavao Polikarpa, prenosi taj susret kao svjedok iz druge ruke, što ga čini jednim od najvažnijih izvora za crkvenu povijest 2. stoljeća. Spor oko datuma Uskrsa koji je obilježio Anicetov pontifikat nastavit će se i nakon njega, sve do konačnog rješenja stoljećima kasnije na Prvom nicejskom saboru 325. godine, kada je za cijelu Crkvu utvrđeno da se Uskrs slavi u nedjelju. U tom smislu Anicetov susret s Polikarpom ostaje zabilježen kao rana postaja na dugom putu do jedinstvene kršćanske prakse.