Sveti Antun Marija Claret, biskup

Tkalac koji postaje svećenik

Antun Marija Claret rođen je 23. prosinca 1807. u mjestu Sallent kraj Barcelone, u Kataloniji, kao sin malog vlasnika vunarske radionice. U mladosti je i sam radio kao tkalac, od dvanaeste godine, i pokazivao izraženi dar za trgovinu i tehničko znanje o tekstilnoj proizvodnji, toliko da je razmišljao o odlasku u Barcelonu radi karijere u industriji. Ipak je odlučio napustiti taj put, uvjeren da ga Bog zove drugamo, i posvetiti se svećeništvu: 1829. upisao je sjemenište u Vichu, a zaređen je 13. lipnja 1835., u dobi od dvadeset i osam godina.

Pučki misionar

Od 1835. do 1849. putovao je katalonskim selima i otocima, uključujući Kanare, i propovijedao pučke misije u trajanju od nekoliko tjedana po mjestu, obraćajući se osobito seljacima i radnicima do kojih redovita pastoralna skrb teško dopire, hodajući od sela do sela unatoč slaboj tjelesnoj konstituciji. Iz tog je iskustva 1849. osnovao red misionara, poznatih kao klaretinci ili Sinovi Bezgrešnog Srca Marijina, s ciljem sustavnog propovijedanja i tiskanja jeftinih vjerskih knjižica i letaka za širok krug čitatelja, jer je smatrao tisak jednako važnim oruđem evangelizacije kao i živu riječ.

Nadbiskup na Kubi

Godine 1851. imenovan je nadbiskupom Santiaga de Cube, kamo je stigao u veljači te godine, i odmah se posvetio temeljitoj obnovi biskupije: reorganizirao je sjemenište, učvrstio stegu među svećenstvom i u prve je dvije godine službe potvrdio brakove za više od devet tisuća parova koji su dotad živjeli izvan crkveno priznane zajednice. Suočio se i s teškim društvenim prilikama, uključujući rašireno ropstvo, koje je javno osuđivao, zalažući se za bolje postupanje prema porobljenima i njihovu vjersku pouku. Zbog toga i zbog obrane crkvenih prava doživio je, prema pojedinim izvorima, i do petnaest pokušaja atentata, od kojih je jedan, izveden mačetom, ostavio trajan ožiljak na njegovu licu, no nastavio je s pastoralnim obilascima biskupije unatoč izravnim prijetnjama.

Ispovjednik kraljice i progon

Vraćen u Španjolsku 1857., postao je osobni ispovjednik kraljice Izabele II. i gotovo devet je godina bio i rektor samostana El Escorial, položaj koji mu je donio dvorski utjecaj, no ostao je predan jednostavnom pastoralnom radu i pisanju, objavivši više od stotinu i tridesetak knjiga i brošura namijenjenih širokom puku, uključujući vlastitu duhovnu autobiografiju. Kad je 1868. u Španjolskoj izbila revolucija koja je zbacila monarhiju i prisilila kraljicu na izgnanstvo, Claret je, vezan uz dvor svojom službom, morao u progonstvo zajedno s njom, a potom je sudjelovao i na Prvom vatikanskom saboru, nastavljajući propovijedati i pisati unatoč sve slabijem zdravlju i sve otvorenijem protivljenju liberalnih vlasti.

Smrt i štovanje

Umro je 24. listopada 1870. u francuskom cistercitskom samostanu Fontfroide, kamo se sklonio pred progonom, daleko od domovine i u razmjernoj samoći nakon desetljeća javnog djelovanja. Postupak njegove kanonizacije započeo je 1887., papa Lav XIII. proglasio ga je časnim slugom Božjim 1899., a svetim je proglašen 1950. godine, za pontifikata Pija XII. Red klaretinaca koji je osnovao danas djeluje diljem svijeta na više kontinenata, nastavljajući njegovo poslanje pučkog propovijedanja, tiska i skrbi za najsiromašnije.

Čovjek mnogih uloga

Malo je svetaca u devetnaestom stoljeću objedinjavalo toliko različitih uloga u jednom životu: pučkog propovjednika, urednika i pisca, nadbiskupa u dalekoj i nemirnoj koloniji, dvorskog ispovjednika i naposljetku prognanika. Claret je u svim tim ulogama zadržao isti temeljni poriv, željeti da vjera dopre do običnog čovjeka jednostavnim, razumljivim riječima, bilo u propovijedi na trgu bilo u jeftinoj tiskanoj knjižici koju je seljak mogao ponijeti kući. Osnovao je i biblioteku popularnih knjiga namijenjenu širenju pismenosti uz vjersku pouku, uvjeren da neznanje i praznovjerje idu ruku pod ruku, a da im se najbolje suprotstavlja obrazovanjem.