Sveti Antun Marija Zaccaria, svećenik

Liječnik iz Cremone

Antun Marija Zaccaria rođen je 1502. u Cremoni u sjevernoj Italiji. Nakon očeve rane smrti odgojila ga je majka, a on je studirao medicinu na sveučilištu u Padovi, gdje je diplomirao i kratko vrijeme djelovao kao liječnik u rodnome gradu, liječeći osobito siromašne.

Put prema svećeništvu

Uz liječnički rad, Zaccaria se sve više posvećivao poučavanju vjeronauka djeci i siromašnima, što ga je postupno odvelo prema odluci za svećeništvo. Zaređen je 1528. godine te se preselio u Milano, veliki grad u kojem je crkveni život tada bio, prema svjedočanstvima suvremenika, prilično mlak i formalan.

Osnutak barnabita

U Milanu je 1530. godine, zajedno s istomišljenicima, utemeljio red redovničkih klerika svetoga Pavla, koji su prema svome kasnijem sjedištu u crkvi svetog Barnabe postali poznati kao barnabiti. Cilj reda bio je obnova kršćanskog života kroz čestu propovijed, katehezu i, što je u to doba bilo neuobičajeno, poticanje na češću, gotovo svakodnevnu pričest, umjesto tadašnje prakse rijetkog pristupanja sakramentu. Zaccaria je uveo i javne pokorničke procesije te zvonjavu u podne i petkom kao poziv na razmišljanje o Kristovoj muci, običaj koji se poslije proširio i izvan reda.

Rani rad i iscrpljenost

Zaccaria je putovao između Milana, Cremone i Vicenze, propovijedao, osnivao nove zajednice, uključujući i žensku granu te udrugu za bračne parove, i neumorno radio na obnovi crkvenog života na razini župa i obitelji, ne samo redovničkih zajednica. Taj intenzivan tempo rada, uz putovanja u lošim zdravstvenim uvjetima, ubrzo je nagrizao njegovo zdravlje.

Smrt i štovanje

Vratio se u Cremonu teško bolestan te je umro 5. srpnja 1539., u samo trideset i sedmoj godini života. Red barnabita koji je osnovao nastavio je djelovati i danas je prisutan u više zemalja svijeta. Proglašen je blaženim 1890., a svetim 1897. godine.

Utjecaj liječničkog poziva

Zaccariajino medicinsko obrazovanje ostavilo je trag na njegov duhovni pristup - propovijedi je često usporedbama iz medicine opisivao grijeh kao bolest duše koja traži liječenje sakramentima, a Crkvu kao bolnicu za grešnike, ne mjesto za savršene. Ta slika, poslije često citirana, odražava njegovo uvjerenje da je duhovna i tjelesna briga za čovjeka usko povezana, isto uvjerenje koje ga je i vodilo od medicine prema svećeništvu.

Nasljeđe reformi

Praksa česte pričesti koju je promicao, u njegovo doba neuobičajena i pomalo sumnjičavo dočekana, postala je stoljećima poslije standardna crkvena praksa nakon reformi ranog dvadesetog stoljeća. U tom se smislu Zaccarijino djelovanje smatra pretečom kasnijih liturgijskih i sakramentalnih obnova unutar Katoličke crkve.

Suradnja sa ženskim redom

Uz mušku granu barnabita, Zaccaria je zajedno sa svojom duhovnom suradnicom Ludovicom Torelli utemeljio i žensku redovničku zajednicu, angelike svete Pavla, posvećenu odgoju djevojaka i djelima milosrđa, čime je njegov reformni pothvat obuhvatio i žensko redovništvo, ne samo svećenički i laički život. Osnovao je i takozvanu udrugu ženidbenih parova, laičku organizaciju namijenjenu produbljivanju duhovnog života u obiteljima, još jedan pokazatelj koliko je široko zamišljao svoju reformu.

Duhovnost usmjerena na Kristovu muku

Sredinom svakoga tjedna, petkom, Zaccaria je uveo poseban obred sjećanja na Kristovu muku, uz zvonjavu koja je pozivala vjernike na kratku molitvu bez obzira gdje se zatekli - u polju, radionici ili kod kuće. Ta praksa, u mnogim krajevima Italije zadržana stoljećima poslije njegove smrti, odražava njegovo uvjerenje da se duhovni život ne smije ograničiti na crkvene zidove, nego mora prožimati svakodnevicu vjernika.