Sveti Antun Pustinjak, opat

Sin imućnih seljaka koji je poslušao Evanđelje doslovno

Antun je rođen oko sredine 3. stoljeća, prema tradicionalnom datiranju oko 251. godine, u selu Komi u srednjem Egiptu, u imućnoj kršćanskoj seljačkoj obitelji. Kad su mu roditelji umrli, imao je oko dvadeset godina i naslijedio je znatan posjed. Prema kasnijem životopisu koji je sastavio sveti Atanazije, jednog je dana u crkvi čuo evanđeoski odlomak »Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima« te je te riječi shvatio kao osobni poziv upućen njemu. Razdijelio je zemlju seljanima, prodao pokretnu imovinu i njezinu vrijednost razdao siromasima, zadržavši tek nešto malo za brigu o mlađoj sestri, koju je potom povjerio zajednici djevica.

Prvi koraci u asketskom životu

Antun je najprije ostao u blizini svojega sela, gdje je živio strogim asketskim životom pod vodstvom jednog starijeg pustinjaka, radeći rukama i moleći se. Nakon nekog vremena povukao se dalje od naselja, u grobnice i napuštena mjesta, tražeći sve veću samoću. Prema predaji koju prenosi Atanazije, upravo je u tom razdoblju doživljavao žestoke duhovne i tjelesne napasti, opisane slikovito kao borbe s demonima koji su mu se prikazivali u obliku divljih zvijeri i priviđenja - opisi koji su kasnije nadahnuli bezbroj umjetničkih prikaza »Antunovih napasti«.

Dvadeset godina u napuštenoj tvrđavi

Oko 285. godine Antun se povukao još dublje u pustinju i nastanio u napuštenoj rimskoj utvrdi kod Pispira, na istočnoj obali Nila, gdje je proveo gotovo dvadeset godina u potpunoj osami, primajući hranu koju su mu povremeno donosili. Kad je oko 305. godine izašao iz osame, prema Atanazijevu svjedočanstvu bio je tjelesno i duhovno neobično zdrav i uravnotežen, što su suvremenici tumačili kao znak da je uspješno prošao kroz duhovnu borbu. Njegov glas o svetosti proširio se te su mu se počeli pridruživati učenici, tražeći od njega duhovno vodstvo - tako je, gotovo protiv vlastite volje, postao učiteljem i ocem prvih organiziranih redovničkih zajednica u Egiptu.

Otac redovništva i posljednje desetljeće u pustinji uz Crveno more

Antun se potom povukao još dublje, u planinu blizu Crvenoga mora, gdje je proveo svojih posljednjih otprilike četrdesetak godina, iako s manje potpunom izolacijom nego prije - povremeno je primao posjetitelje i putovao, između ostalog u Aleksandriju da javno podupre progonjene kršćane za vrijeme progona i, prema predaji, da se suprotstavi arijanskoj herezi. Iako nije bio ni prvi pustinjak ni najveći organizator redovničkog života u strogom smislu, svojom je osobnošću i duhovnim autoritetom stekao ugled oca i utemeljitelja kršćanskog redovništva u Egiptu, po kojemu se ravnalo mnoštvo kasnijih pustinjaka.

Život koji je opisao sveti Atanazije

Glavni izvor o Antunovu životu jest djelo »Život svetog Antuna« (Vita Antonii), koje je nedugo nakon njegove smrti sastavio aleksandrijski biskup sveti Atanazije, osobno upoznat s njim. Djelo se danas smatra u bitnome pouzdanim povijesnim izvorom te je preko latinskih prijevoda snažno utjecalo na širenje redovništva u zapadnoj Crkvi - prema svjedočanstvu svetog Augustina, upravo je čitanje Antunova životopisa potaknulo obraćenja u krugovima rimske uprave u Trierru.

Smrt i baština

Antun je umro, prema Jeronimovu svjedočanstvu, oko 356. ili 357. godine, u dubokoj starosti - predaja mu pripisuje gotovo sto pet godina života. Do posljednjeg je trenutka ostao u pustinji uz Crveno more, okružen malobrojnim učenicima, kojima je, prema Atanaziju, ostavio posljednje pouke o ustrajnosti u vjeri. Njegov je lik postao trajni obrazac kršćanskog redovništva - i istočnog i zapadnog - a njegovo ime i danas nosi ordena reda antunaca te brojne bolnice i kapele posvećene borbi protiv bolesti koje mu je pobožna predaja pripisivala kao zagovorniku.