Sveti Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj

Djetinjstvo u Aosti

Anzelmo je rođen oko 1033. u Aosti, u tadašnjem Burgundskom kraljevstvu, danas u sjevernoj Italiji, na raskrižju alpskih putova prema Francuskoj i Njemačkoj. Otac Gandulf bio je posvećen svjetovnim poslovima i, prema predaji, prilično strog prema sinu, dok je majka Ermenberga njegovala pobožnost u obitelji i bila mu prvi duhovni uzor. Kao dijete je, prema kasnijoj predaji, sanjao da se penje prema Bogu na vrhu planine gdje ga dočekuje s kruhom, no nakon teškog iskustva s privatnim učiteljem prošao je razdoblje malodušnosti iz kojega ga je izvukla majčina blizina i briga.

Put prema samostanu

Sa petnaest godina poželio je stupiti u samostan, no otac se tome oštro usprotivio, pa čak ni bolest koja ga je gotovo dovela do samostanskih vrata nije promijenila očevu odluku. Nakon majčine smrti odnosi s ocem dodatno su se pogoršali, pa je Anzelmo napustio dom i, prolazeći kroz Burgundiju i Francusku nekoliko godina lutajući bez jasnog cilja, na koncu stigao u Normandiju, privučen glasom o učenom Lanfranku.

Samostan Bec

Godine 1060. stupio je u benediktinski samostan Bec, koji je pod vodstvom učenog Lanfranka od Pavije postao jedno od najuglednijih intelektualnih središta zapadne Europe, mjesto gdje su se školovali budući biskupi i crkveni učitelji. Anzelmo je brzo pokazao izniman um te je već 1063., nakon Lanfrankova odlaska u opatiju Caen, postao prior, a 1078. i opat samostana, vodeći njegovu školu i duhovni život zajednice gotovo tri desetljeća.

Filozof i teolog

U Becu je napisao svoja najvažnija rana djela: „Monologion“ (1076.), opsežno promišljanje o Božjem postojanju i naravi polazeći isključivo od razuma, bez oslanjanja na autoritet Svetog pisma, i „Proslogion“ (1077./1078.), u kojem je izložio takozvani ontološki dokaz za postojanje Boga - argument da sam pojam „bića od kojeg se ne može zamisliti veće“ nužno podrazumijeva njegovo postojanje, jer bi inače moglo postojati još veće biće koje doista postoji. Redovnik Gaunilo uputio mu je poznati prigovor na taj argument, na koji je Anzelmo odgovorio posebnim spisom, pokazujući spremnost na otvorenu raspravu. Njegov je pristup teologiji sažet u geslu „fides quaerens intellectum“ - vjera koja traži razumijevanje, odnosno uvjerenje da razum može i treba rasvijetliti ono što se vjeruje.

Nadbiskup Canterburyja

Godine 1093., nakon Lanfrankove smrti i nekoliko godina za koje je nadbiskupska stolica ostala nepopunjena na kraljevu korist, engleski kralj Vilim II. Rufus imenovao je Anzelma nadbiskupom Canterburyja, unatoč njegovu odlučnom opiranju - prema predaji, redovnici su morali gotovo silom staviti pastirski štap u njegovu ruku. Ubrzo se sukobio s kraljem oko pitanja investiture - prava svjetovnog vladara da postavlja biskupe i nadzire crkvena dobra - te oko slobode Crkve od svjetovne vlasti, spora koji je u to doba potresao cijelu zapadnu Europu.

Progonstva

Zbog obrane crkvenih prava Anzelmo je napustio Englesku 1097., a zatim ponovno 1103. za vladavine Henrika I., kada je spor o investituri dosegnuo vrhunac. Za vrijeme boravka u Rimu i Italiji dovršio je djelo „Cur Deus Homo“ („Zašto je Bog postao čovjekom“), u kojem je razradio teologiju otkupljenja polazeći od pitanja zašto je bilo nužno da Bog postane čovjekom kako bi otkupio ljudski grijeh. Vratio se u Englesku 1106., nakon što je između kralja i pape postignut kompromis o investituri, i posljednje je godine života posvetio pastoralnom radu u svojoj nadbiskupiji.

Smrt i štovanje

Sveti Anzelmo umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju, okružen redovnicima kojima je do posljednjeg daha tumačio Sveto pismo. Smatra se jednim od začetnika sholastičke filozofije i ocem srednjovjekovne teologije razuma, a njegov utjecaj na kasniju kršćansku misao, uključujući Tomu Akvinskog, ostao je trajan. Godine 1720. papa Klement XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve, priznanjem koje se dodjeljuje teolozima čije je učenje trajno vrijedno za cijelu Crkvu. Njegov je blagdan ostao vezan uz dan smrti, 21. travnja, a osobito se štuje u engleskim i talijanskim benediktinskim zajednicama.