Sveti Apolinar, biskup i mučenik

Učenik poslan u Ravenu

O životu svetog Apolinara pouzdano se zna vrlo malo; gotovo sve što je o njemu zapisano potječe iz kasnijih žitija nastalih stoljećima poslije njegove smrti, pa ih crkveni povjesničari čitaju s oprezom. Prema toj predaji, Apolinar je bio Antiohijac koji je u Rimu postao učenik apostola Petra, a potom ga je Petar poslao u Ravenu, važnu luku na jadranskoj obali Italije, da ondje utemelji kršćansku zajednicu. Time bi Apolinar bio prvi biskup Ravene, iako suvremeni povjesničari tu tvrdnju drže dijelom pobožne predaje, a ne utvrđenom činjenicom.

Predaja govori da je Apolinar u Raveni propovijedao i liječio bolesne u Isusovo ime, zbog čega je privlačio mnoge obraćenike, ali i gnjev gradskih vlasti i poganskog svećenstva. Više je puta bio uhićen, mučen i protjeran iz grada, a potom se svaki put vraćao nastaviti djelo. Prema kasnijoj legendi, doživio je progone i izvan Ravene, na putovanjima duž jadranske obale, uključujući krajeve današnje Dalmacije, gdje mu se pripisuje širenje kršćanstva u ranim zajednicama.

Nakon dugogodišnjeg djelovanja, žitija bilježe da je Apolinar naposljetku podnio mučeničku smrt u Raveni, teško pretučen zbog odbijanja da se odrekne vjere. Prema Katoličkoj enciklopediji, na biskupskoj je službi u Raveni ostao 26 godina, a arheološki nalazi upućuju da njegovo djelovanje treba smjestiti u kraj 2. ili početak 3. stoljeća, a ne u prvo, apostolsko doba, kako tvrdi pobožna predaja. Godina njegove smrti nije pouzdano utvrđena; različiti izvori navode kraj 1. ili početak 2. stoljeća. Ubrzo je zauzeo mjesto među najštovanijim mučenicima sjeverne Italije.

Njegov je grob postao središte štovanja, a u 6. stoljeću, u vrijeme bizantske vlasti nad Ravenom, sagrađena je bazilika Sant'Apollinare in Classe, na mjestu nekadašnje luke Classe, ukrašena mozaicima koji prikazuju svečevo mučeništvo i danas se ubraja među remek-djela ranokršćanske i bizantske umjetnosti, na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. U samom gradu podignuta je i bazilika Sant'Apollinare Nuovo. Kult svetog Apolinara ostao je čvrsto vezan uz Ravenu, čiji je zaštitnik do danas, a njegov se blagdan slavi 23. srpnja, iako se u nekim kalendarima, uključujući hrvatski, bilježi i 20. srpnja.

Progoni prema starijim žitijima

Prema opširnijoj, starijoj verziji legende koju prenosi Katolička enciklopedija, Apolinar je progone doživljavao u nekoliko uzastopnih valova tijekom niza godina. Nakon prvog pretučenog izgona iz Ravene, žitija ga opisuju kako je pronađen polumrtav na morskoj obali, gdje su ga krišom njegovali kršćani, no ubrzo je ponovno uhvaćen, prisiljen hodati po užarenom ugljevlju te po drugi put protjeran. Predaja dalje govori da je odveden i u progonstvo u Grčku, gdje je njegov dolazak, prema legendi, prekinuo rad poganskih proročišta, nakon čega je, unatoč novim batinama, uspio vratiti se natrag u Italiju.

Konačno uhićenje smjestili su ti stariji izvori u vrijeme cara Vespazijana, kada su izdani novi protukršćanski edikti; Apolinar je pri izlasku iz gradskih vrata Ravene, vjerojatno u predjelu Klase, brutalno napadnut i pretučen te je od zadobivenih rana umro sedam dana poslije, proričući, prema predaji, konačni trijumf Crkve. Iako suvremeni crkveni povjesničari te detalje, kao i sam identitet Apolinara kao izravnog Petrova učenika, drže dijelom pobožne legende oblikovane stoljećima kasnije, priča je stoljećima oblikovala predodžbu o njemu kao nepokolebljivom svjedoku vjere.

Bazilika Sant'Apollinare in Classe podignuta je u vrijeme nadbiskupa Ursicina, između 535. i 539. godine, prema nacrtu graditelja Julijana Argentarija, s tri broda odijeljena mramornim stupovima i apsidom ukrašenom mozaicima Preobraženja te portretima careva koji nadbiskupu Reparatu dodjeljuju povlastice. Bazilika Sant'Apollinare Nuovo izvorno je, pod imenom San Martino, sagrađena kao arijanska crkva u doba ostrogotskog kralja Teodorika; sadašnje ime i posvetu dobila je tek u 9. stoljeću, kada su u nju prenesene Apolinarove relikvije.