Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj

Đakon na saboru u Niceji

Atanazije se rodio oko 296. ili 298. godine u Aleksandriji, u uglednoj i imućnoj obitelji koja mu je omogućila klasično obrazovanje u gramatici, retorici i filozofiji. Odrastao je u gradu koji je bio jedno od najvažnijih intelektualnih i trgovačkih središta carstva, gdje se od malena susretao i s kršćanskom naobrazbom i s grčko-rimskom kulturom. Rano je ušao u krug biskupa Aleksandra, kojem je poslije postao tajnik i teološki savjetnik.

Kao mladi đakon pratio je biskupa Aleksandra na sabor u Niceji 325. godine, gdje je, iako još nije imao odlučujući glas, svojim zalaganjem i poznavanjem teologije pridonio prihvaćanju izraza da je Sin „istobitan” s Ocem, formule kojom je sabor osudio arijansku zabludu. Njegova su zapažanja na saboru već tada privukla pozornost kao djelo mladog čovjeka izuzetne hrabrosti i sposobnosti.

Izbor za biskupa i početak sukoba

Pet mjeseci nakon sabora u Niceji umro je biskup Aleksandar, a Atanazije je, unatoč protivljenju arijanske i melecijanske stranke, izabran za njegova nasljednika. U prvim godinama biskupovanja bavio se uglavnom uređenjem crkvene uprave, među ostalim postavljanjem svetog Frumencija na čelo mlade etiopske Crkve.

Sukob se rasplamsao kad je Atanazije odbio ponovno primiti u zajedništvo osuđenog Arija. Optužen za razne prijestupe, osuđen je na sinodu u Tiru 335. godine, no uputio se izravno caru Konstantinu s molbom za pravedno saslušanje.

Pet progonstava

Atanazijev je život obilježilo pet razdoblja progonstva. Prvi put protjeran je u Trier 336. godine i ondje ostao gotovo dvije i pol godine, do Konstantinove smrti. Drugi put, oko 340. godine, morao je bježati u Rim pred arijanskim biskupom kojeg je na aleksandrijsku stolicu nametnuo car Konstancije; u Rimu ga je zaštitio papa Julije, a sabor u Sardici 343. godine potvrdio je njegovu nedužnost.

Treći progon uslijedio je 356. godine, kad su ga vojnici pokušali uhititi tijekom bogoslužja; povukao se u egipatsku pustinju, gdje je šest godina živio među monasima i pisao svoja najvažnija djela u obranu nauka. Četvrto i peto progonstvo, kratkotrajnija, uslijedila su pod carevima Julijanom i Valensom, pri čemu se, prema predaji, jednom skrivao mjesecima u obiteljskoj grobnici svoga oca.

Djela i obrana nauka

Unatoč stalnim progonima, Atanazije je ostavio opsežan teološki opus. Njegova rana djela, Protiv pogana i O utjelovljenju, nastala su još prije velikih sukoba, dok je u kasnijim djelima, poput Obrane protiv arijanaca i Povijesti arijanaca, sustavno branio nauk o punom božanstvu Isusa Krista. Njegova sačuvana blagdanska pisma pružaju danas i vrijedan uvid u kronologiju njegova života.

Njegova je ustrajnost u obrani nicejskog nauka, unatoč tome što je gotovo cijeli tadašnji crkveni i carski establišment u jednom trenutku bio protiv njega, zabilježena u kasnijoj izreci „Athanasius contra mundum” - Atanazije protiv svijeta.

Mirna smrt nakon burnog života

Za razliku od desetljeća progona, Atanazije je posljednje godine života proveo mirno na svojoj biskupskoj stolici, okružen klerom i vjernim narodom. Umro je u snu 2. svibnja 373. godine. Za svoju je ustrajnu obranu Kristova božanstva ostao poznat kao „otac pravovjerja”, a njegovo je svjedočanstvo bilo presudno za konačno utvrđivanje trojstvenog nauka kao temelja kršćanske vjere.

Nasljeđe nakon smrti

Atanazijeva smrt 373. godine nije odmah okončala sukobe oko nicejskog nauka; arijanstvo je u pojedinim dijelovima Carstva, osobito među germanskim narodima koji su kršćanstvo primili upravo u arijanskom obliku, opstalo još stoljećima. Ipak, njegovo uporno zalaganje i teološka djela postavili su temelj na kojem su kasniji sabori, ponajprije onaj u Carigradu 381. godine, konačno formulirali trojstveni nauk u obliku koji Crkva ispovijeda do danas.

Atanazijevo ime kasnije je pripisano i jednom vjeroispovjednom tekstu poznatom kao Atanazijevo vjerovanje, iako suvremena povijesna istraživanja pokazuju da taj tekst nije njegovo autorsko djelo, nego je nastao nešto kasnije, vjerojatno na latinskom Zapadu. Bez obzira na to pitanje autorstva, samo postojanje tog teksta pod njegovim imenom svjedoči o autoritetu koji je Atanazijevo ime uživalo u kasnijoj kršćanskoj tradiciji kao sinonim za obranu pravovjerja o Presvetom Trojstvu.