Sveti Barnaba, apostol

Levit koji je sve razdao

Barnaba se rodio pod imenom Josip, kao Židov levitskog roda, na otoku Cipru, otprilike u vrijeme Kristova rođenja. Iako podrijetlom s Cipra, dio je života proveo u Jeruzalemu, gdje je, čini se, imao i vlastito zemljište u okolici grada. Ubrzo nakon Duhova, u ranoj jeruzalemskoj zajednici, prodao je svoj posjed i cjelokupan prihod predao apostolima za potrebe siromašnih vjernika, čin koji je Djela apostolska posebno istaknula kao primjer nesebičnog dijeljenja imovine unutar prve kršćanske zajednice. Upravo mu je zbog te velikodušnosti i sposobnosti ohrabrivanja drugih apostoli nadjenuli ime Barnaba, što se tumači kao „sin utjehe”.

Zagovornik obraćenog progonitelja

Kad se Savao, nekadašnji žestoki progonitelj kršćana, nakon svog obraćenja pojavio u Jeruzalemu i pokušao pridružiti zajednici vjernika, apostoli su prema njemu isprva bili nepovjerljivi, sumnjajući u iskrenost njegove promjene. Upravo je Barnaba preuzeo ulogu njegova zagovornika, uvjeravajući apostole u istinitost Savlova obraćenja i posredujući njegovo prihvaćanje u zajednicu. Taj čin povjerenja pokazao se presudnim za daljnji tijek ranog kršćanstva, jer je omogućio da Savao, kasnije poznat kao Pavao, postane dijelom apostolskog kruga.

Zajedničko poslanje u Antiohiji

Kad je zajednica u Antiohiji počela snažno rasti, jeruzalemska je Crkva onamo poslala Barnabu da nadzire i učvrsti rad. On je zatim otputovao u Tarz potražiti Pavla i doveo ga u Antiohiju, gdje su zajedno godinu dana poučavali brojnu zajednicu vjernika. Iz Antiohije su zajedno krenuli na prvo veliko misijsko putovanje kroz Cipar i Malu Aziju, osnivajući crkve i postavljajući starješine u novoosnovanim zajednicama, unatoč otvorenom protivljenju s kojim su se susretali na pojedinim mjestima.

Jedan od najupečatljivijih događaja tog putovanja zbio se u Listri, gdje ih je praznovjerno stanovništvo, zadivljeno čudom ozdravljenja, proglasilo bogovima - Pavla poistovjetivši s Hermom, a Barnabu s Zeusom, te se spremalo prinijeti im žrtvu, sve dok ih apostoli nisu žurno spriječili u tom naumu.

Razdvajanje putova s Pavlom

Nakon povratka u Antiohiju, između Barnabe i Pavla došlo je do oštrog neslaganja oko toga treba li na sljedeće putovanje ponovno povesti Ivana Marka, koji je prethodno napustio misiju usred puta. Pavao se tome protivio, dok je Barnaba želio dati mladiću drugu priliku. Neslaganje je bilo toliko duboko da su se apostoli razdvojili: Barnaba je s Markom otplovio na Cipar, dok je Pavao sa Silom krenuo obilaziti crkve Male Azije.

Taj razlaz, unatoč emocionalnoj težini, nije sasvim prekinuo njihovu suradnju, jer se Marko, prema kasnijim novozavjetnim spisima, poslije ponovno pojavljuje uz Pavla, znak da je razdvajanje bilo privremeno i praktično, a ne trajni prekid zajedništva.

Kasniji život i predaja o mučeništvu

O Barnabinu djelovanju nakon otprilike 56. ili 57. godine izvori šute, a kasnija predaja, čija se povijesna pouzdanost ne može sa sigurnošću potvrditi, pripisuje mu osnivanje Crkve u Milanu i mučeničku smrt na rodnom Cipru. Novi zavjet ga u svakom slučaju opisuje kao „dobra čovjeka, punog Duha Svetoga i vjere”, opis koji je odredio kako ga je kršćanska tradicija pamtila stoljećima nakon njegove smrti.

Barnabino ime u ranokršćanskoj predaji

Uz Novi zavjet, ime Barnabe povezano je i s nekoliko ranokršćanskih spisa koji mu se pripisuju ili se odnose na njega, poput takozvane Poslanice Barnabine, teksta iz prvih desetljeća drugog stoljeća čije autorstvo suvremeni istraživači smatraju upitnim, te apokrifnih Djela Barnabinih, nastalih znatno kasnije i s ograničenom povijesnom vjerodostojnošću. Ti tekstovi, iako ne potječu izravno od samog apostola, svjedoče o tome koliko je njegov lik u ranoj Crkvi bio štovan kao jedan od najvažnijih suradnika prvih apostola.

Barnabina se uloga u širenju kršćanstva među poganima, ostvarena zajedno s Pavlom u Antiohiji i na prvom misijskom putovanju, često zasjenjuje kasnijom Pavlovom slavom, no upravo je Barnaba bio taj koji je Pavla prvi doveo u krug apostolskog djelovanja i koji je zajedno s njim postavio temelje kršćanske misije izvan židovskog svijeta, prije nego što su njihovi putevi, iz razumljivih ljudskih razloga, krenuli odvojenim smjerovima.