Sveti Benjamin, mučenik

Progon kršćana u Perziji

Benjamin je bio đakon u mjestu koje izvori navode pod imenom Ergol (ili Argul) u Perziji, gdje je živio u vrijeme dugotrajnog progona kršćana koji je izbio pod perzijskim kraljem Jazdegerdom I., a nastavio se pod njegovim nasljednikom Bahramom V. (Bahram-Gorom). Progon je uslijedio nakon što je svećenik imenom Hasu, u zanosu vjerske revnosti, uništio zoroastrijski hram vatre (pireo); kad je biskup Abda odbio naredbu da hram obnovi o svojem trošku, perzijske su vlasti pokrenule široku odmazdu nad kršćanskom zajednicom u zemlji, uključujući i biskupa Abdu, koji je pogubljen kao jedna od prvih žrtava.

Zatvor i zabrana propovijedanja

Benjamin je bio uhićen i godinu dana držan u zatvoru zbog vjere. Pušten je na slobodu pod uvjetom da prestane propovijedati i javno govoriti o svojoj vjeri. Prema Rimskom martirologiju, Benjamin „nije prestajao naviještati Božju riječ” unatoč zabrani, izjavivši, prema predaji, da mu je dužnost naviještati Krista i da o tome ne može šutjeti.

Mučeništvo

Zbog nastavka propovijedanja Benjamin je ponovno uhićen i podvrgnut osobito okrutnom mučenju: izvori navode da su mu pod nokte i u tjelesne otvore zabijali zašiljeno drvo. Umro je od posljedica mučenja oko 420./421. godine, dok neki izvori njegovo mučeništvo stavljaju u 424. godinu. Zajedno s njim spominju se i drugi žrtve istog progona: biskup Abda, svećenici Hasu i Izak te mučenici imenom Ormizda, Sahin i Papa.

Kraj progona i štovanje

Progon kršćana u Perziji okončan je 422. godine, kad je bizantski car Teodozije II., nakon kratkog sukoba s Perzijom, u mirovnim uvjetima izborio vjersku slobodu za perzijske kršćane - Benjaminova je smrt time ostala jedna od posljednjih velikih žrtava tog vala progona. Njegovo je mučeništvo zabilježeno kao primjer postojanosti perzijskih kršćana pod progonom u 5. stoljeću. U zapadnoj se Crkvi spominje 31. ožujka. Njegovo ime, hebrejskog podrijetla, znači „ljubljeni sin” ili „sin desnice”, što je u kasnijoj pobožnoj tradiciji često tumačeno kao znak njegove vjernosti do kraja.

Odjek u kršćanskoj predaji

Priču o Benjaminovu mučeništvu prenio je crkveni povjesničar Teodoret Kirski, suvremenik događaja, u svojem djelu o crkvenoj povijesti, što ovaj slučaj čini jednim od bolje dokumentiranih primjera progona kršćana u sasanidskoj Perziji. Zajedno s biskupom Abdom, Benjamin se u istočnim tradicijama štuje kao jedan od prvih poznatih mučenika te faze progona, koja je uslijedila nakon dugog razdoblja relativne vjerske tolerancije prema kršćanima u Perzijskom Carstvu. Njegov je primjer u kasnijoj kršćanskoj propovjedničkoj literaturi često navođen kao svjedočanstvo da se zabrana propovijedanja vjere ne može pomiriti sa savješću onoga tko je uvjeren da mu je dužnost naviještati Krista.

Perzijsko carstvo i kršćanska manjina

U vrijeme Benjaminova mučeništva kršćani su u sasanidskoj Perziji činili vjersku manjinu unutar carstva u kojem je službena vjera bio zoroastrizam, a njihov je položaj uvelike ovisio o odnosima Perzije s kršćanskim Bizantskim Carstvom na zapadu. Svaka zaoštrenost tih odnosa gotovo je redovito pogađala perzijske kršćane, koje su vlasti sumnjičile za nelojalnost prema domovini zbog vjerske bliskosti s Bizantom. Taj širi politički okvir objašnjava zašto je lokalni incident poput uništenja hrama vatre prerastao u progon koji je trajao nekoliko godina i zahvatio čitavu kršćansku zajednicu, ne samo one izravno umiješane u početni sukob.

U kasnijoj liturgijskoj tradiciji istočnih Crkava Benjaminovo se ime spominje uz brojne druge perzijske mučenike toga razdoblja, čija su imena često sačuvana samo u zbirnim martirologijima bez detaljnijih pojedinosti o okolnostima njihove smrti - Benjaminov je slučaj jedan od rijetkih o kojima postoji razmjerno opširan suvremeni izvještaj.