Sveti Beno, biskup

Plemićko podrijetlo i put do biskupije

Beno je rođen početkom 11. stoljeća u Saskoj, u plemićkoj obitelji; točna godina rođenja nije poznata. Prema podacima s portala santiebeati.it, 1062. služio je kao kapelan na carskom dvoru u Goslaru, gdje se istaknuo pred carem Henrikom IV. Taj ga je car 1066. imenovao biskupom Meissena, grada u Saskoj, a zaredio ga je nadbiskup Werner iz Magdeburga. Biskupsku je službu obnašao gotovo četrdeset godina.

Spor oko investiture

Benovo je djelovanje palo u razdoblje spora oko investiture, dugotrajnog sukoba između Svetog Rimskog Carstva i papinstva oko prava imenovanja biskupa, jednog od najvećih crkveno-političkih sporova srednjovjekovne Europe. Isprva je bio u dobrim odnosima s carem Henrikom IV., koji ga je i imenovao. No kada je podržao papu Grgura VII. (1073.-1085.) u njegovoj borbi s Carstvom oko prava investiture biskupa, na sinodi u Mainzu 1085. bio je svrgnut s biskupske stolice, a na njegovo je mjesto postavljen Feliks.

Legenda o ribi i ključevima

Prije odlaska u progonstvo, prema predaji, Beno je ključeve katedrale bacio u rijeku Labu kako oni ne bi dospjeli u pogrešne ruke. Godinama kasnije, na gozbi, ribar mu je navodno donio veliku ribu u kojoj se nalazio upravo taj izgubljeni ključ. Taj se prizor otad ustalio kao njegov ikonografski atribut, pa se Beno na slikama često prikazuje s ribom i ključem.

Pomirenje i posljednje godine

Nakon smrti Grgura VII. 1085. Beno se nakratko priklonio protupapi Klementu III. (Wibertu) kako bi povratio svoju biskupsku stolicu, no 1097. konačno je priznao zakonitog papu Urbana II. Otada se, prema izvorima, posvetio prije svega misijskom radu među okolnim slavenskim stanovništvom, po čemu je kasnije dobio naziv „apostol Vendâ“, odnosno apostol slavenskih plemena u tom dijelu Njemačke. Napisao je i egzegetska djela o evanđeljima.

Smrt i kasnija kanonizacija

Umro je 16. lipnja 1107. Njegovo štovanje ostalo je ograničeno na Meissen sve do 16. stoljeća, kada je papa Hadrijan VI. 1523. proveo njegovu kanonizaciju - dijelom i kao izravan odgovor na širenje Lutherova nauka, koji se u to vrijeme naglo širio upravo u Saskoj, u nastojanju da se saskim vjernicima ponudi domaći uzor postojanosti u katoličkoj vjeri. Svečano izlaganje njegovih relikvija u Meissenu 1524. izazvalo je oštar prosvjed Martina Luthera, koji je protiv toga napisao posebnu polemičku brošuru, čime je Beno postao jedan od rijetkih srednjovjekovnih svetaca čije je štovanje izravno uvučeno u sukob reformacije.

Sudbina relikvija i kasnije štovanje

Tijekom vjerskih sukoba 16. stoljeća njegove su relikvije radi zaštite prenesene u München, gdje je Beno ubrzo postao i suzaštitnik bavarske prijestolnice, a u meissensku su katedralu, koja je u međuvremenu prešla u protestantske ruke, konačno vraćene tek 1580. Danas je štovan kao zaštitnik ribara, tkalaca te biskupije Dresden-Meissen, dok njegov lik s ribom i ključem ostaje jedan od prepoznatljivijih srednjovjekovnih ikonografskih motiva njemačkih svetaca.

Zašto Beno ostaje neobičan primjer

Malo je srednjovjekovnih biskupa čije je štovanje stoljećima kasnije postalo izravan povod polemike koja je obilježila početak reformacije. Upravo zato Beno danas služi kao poučan primjer koliko su politika, crkvena vlast i pobožno štovanje znali biti isprepleteni u srednjovjekovnoj Europi: čovjek koji je za života tražio miran dijalog s carskom vlašću i sudjelovao u misijskom radu među slavenskim stanovništvom, posmrtno je postao simbol jedne od najoštrijih vjerskih podjela u povijesti Zapadne crkve, ostajući istodobno i dalje mjesnim zaštitnikom Meissena i njegovih vjernika.