Sveti Bertold, opat

Redovnik iz Lombardije na Karmelu

O Bertoldovu podrijetlu izvori se ne slažu posve: dio predaje ga smješta u Kalabriju, dok santiebeatijeva verzija njegova roda navodi Lombardiju u sjevernoj Italiji. Sigurno je da je stigao na goru Karmel u Svetoj zemlji sredinom 12. stoljeća, u vrijeme kad su tim područjem vladale križarske države osnovane nakon prvog križarskog rata. Gora Karmel bila je u biblijskoj i kršćanskoj tradiciji od davnina povezana s prorokom Ilijom, koji je prema Prvoj knjizi o kraljevima ondje izazvao Baalove svećenike na dvoboj žrtava, pa je to mjesto oduvijek privlačilo pustinjake koji su tražili osamu nadahnutu proročkim primjerom.

Ondje se, prema sačuvanim izvorima, oko 1154. ili 1155. godine s Bertoldom susreo Aymeric od Limogesa, latinski patrijarh Antiohije, tijekom svojeg putovanja u Jeruzalem - taj je susret jedan od rijetkih čvršćih kronoloških podataka o vremenu njegova djelovanja. Prema santiebeatijevu izvještaju, Bertold je bio primljen u bratstvo pustinjaka koje je već postojalo na gori te je potom izabran za njegova poglavara - drugog ili možda čak prvog priora zajednice, ovisno o tumačenju izvora.

Zajednica pustinjaka

Oko Bertolda se postupno okupila mala skupina pustinjaka koji su živjeli u špiljama blizu izvora koji predaja povezuje s prorokom Ilijom, u dolini poznatoj kao Wadi ain es-Siah na zapadnoj strani gore. Život zajednice bio je strogo pustinjački: šutnja, samotna molitva u pojedinačnim ćelijama, ručni rad i krajnja skromnost, po uzoru na stariji egipatski i palestinski pustinjački ideal. Grčki redovnik Ivan Fokas, koji je 1185. godine posjetio Svetu zemlju, spominje zapadnog (latinskog) redovnika na Karmelu koji je nakon viđenja proroka Ilije okupio oko sebe desetak sličnih pustinjaka - opis koji se u tradiciji poistovjećuje upravo s Bertoldom.

Viđenje mučenika

Prema pobožnoj predaji, Bertoldu je pripisano viđenje u kojem je gledao duše brojnih karmelićana koje su ubili Saraceni kako ih anđeli nose u nebo - viđenje koje se u kasnijoj karmelskoj ikonografiji često prikazuje uz njegov lik, obično prikazan u karmelskom habitu s knjigom i mačem.

Sporno pitanje utemeljenja

Pitanje je li Bertold doista bio „utemeljitelj” karmelskog reda u strogom smislu riječi bilo je predmet dugog i oštrog učenog spora. Kad je 1668. godine bollandist Daniel Papebroch, jedan od urednika hagiografske zbirke Acta Sanctorum, u trećem svesku ožujka iznio tvrdnju da je karmelski red utemeljio upravo sveti Bertold 1155. godine, izbila je rasprava koja je trajala tridesetak godina. Srednjovjekovni dominikanac Stjepan iz Salignaca dodatno je zbunio kasnije povjesničare pogrešno pripisujući Bertoldu autorstvo karmelskog pravila i različito ga povezujući s patrijarhom Aymericom - čas kao njegova brata, čas kao nećaka - pa se dugo nije znalo je li Bertold bio prvi ili drugi poglavar zajednice. Danas se to pitanje smatra uglavnom akademskim, jer je jasno da je karmelska zajednica na gori postupno nastajala iz manjih pustinjačkih skupina, a ne jednim jasno datiranim činom utemeljenja.

Nasljeđe i štovanje

Bertoldov je rad, bez obzira na točan povijesni okvir koji se ne može posve rekonstruirati, postavio temelj kasnijem karmelskom redu, koji je oko 1210. godine dobio prvo pisano pravilo od Alberta Vercellskog, latinskog patrijarha Jeruzalema. Nakon pada Akke i propasti posljednjih križarskih uporišta 1291. godine, karmelićani su se povukli iz Svete zemlje u Europu, gdje se red brzo proširio. Bertoldov je kult unutar reda službeno priznat na općem kaptolu karmelićana 1564. godine, a vlastiti liturgijski tekstovi za njegov blagdan odobreni su 1672. Njegov se spomen u karmelskoj tradiciji slavi 29. ožujka, a u ovom je kalendaru zabilježen prema drugom datumu koji ulazni podaci navode.