Sveti Bogumil, biskup

Podrijetlo i obitelj

Bogumil je rođen oko 1116. godine, prema nekim izvorima u mjestu Dobrów, prema drugima u Koźminie u Poljskoj. Pripadao je uglednoj poljskoj obitelji, povezanoj sa svetim Vojtjehom (Adalbertom), nekadašnjim praškim biskupom i mučenikom, čije je štovanje u poljskoj Crkvi bilo veliko. Prve je nauke primio u Gnieznu, pod vodstvom svojeg ujaka, nadbiskupa Ivana, a školovanje je nastavio u Parizu, gdje se upoznao s tadašnjim europskim bogoslovljem.

Svećenik i dekan

Nakon povratka u Poljsku Bogumil je najprije bio župnik u svojem rodnom mjestu, gdje je, prema predaji, sagradio crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu i brinuo se osobno o siromašnim seljacima svoje župe. Kasnije je postao dekan kaptola u Gnieznu, jednom od najvažnijih crkvenih sjedišta tadašnje Poljske, i pomagao svojem ujaku u vođenju nadbiskupije, upoznajući se s upravnim i pravnim poslovima koji su ga kasnije, kao nadbiskupa, najviše opterećivali.

Nadbiskup Gniezna

Bogumil je nadbiskupsku službu u Gnieznu preuzeo između 1167. i 1170. godine, nakon smrti svojeg ujaka. Kao nadbiskup poticao je osnivanje redovničkih zajednica i, prema izvorima, molitvu je obavljao s velikom pomnjom, često raširenih ruku u obliku križa, prema posebnoj gnjeznenskoj liturgijskoj tradiciji. Bio je poznat i po posebnoj pobožnosti prema Mariji, kojoj je svakodnevno iskazivao poseban oblik štovanja, sličan ranom obliku krunice koji se u to doba širio po srednjoj Europi, te je nastojao takvu pobožnost prenijeti i na svećenstvo svoje nadbiskupije.

Odricanje od službe

Duboko sklon promišljanju i samoći, Bogumil je želio slijediti primjer svetog Romualda, utemeljitelja kamaldoljanskog reda. Uz dopuštenje pape Aleksandra III. odrekao se nadbiskupske službe, vjerojatno 1172. godine. Predaja dio te odluke povezuje s otporom dijela klera prema njegovoj strogosti, dok drugi izvori govore prvenstveno o njegovoj želji za povučenijim životom.

Pustinjački život

Nakon odricanja od nadbiskupske službe Bogumil se pridružio kamaldoljanima, sljedbenicima svetog Romualda, te je posljednje godine života proveo kao pustinjak u okolici Dobrówa, u strogoj asketskoj disciplini, posvećen molitvi. Kamaldoljanski red, koji je u to doba tek jačao izvan Italije, cijenio je upravo takav spoj samostanske discipline i potpune osame, a Bogumilov je izbor u poljskoj Crkvi ostao gotovo bez presedana, jer se malo tko od nadbiskupa tog ranga odrekao vlasti radi pustinje.

Gniezno kao crkveno središte

Gniezno je u Bogumilovo doba bilo prva i najvažnija poljska nadbiskupija, mjesto gdje su se okrunjivali prvi poljski vladari i gdje su čuvane relikvije svetog Vojtjeha. Nadbiskupska je služba stoga nosila veliku političku težinu, uključenu u sukobe između crkvenih i svjetovnih velikaša tadašnje Poljske, podijeljene na kneževine nakon smrti Boleslava III. U takvom okruženju Bogumilovo povlačenje iz javnog života dobiva dodatno značenje, kao svjestan izbor duhovnog puta nasuprot politici.

Smrt i štovanje

Prema jednim izvorima umro je 10. lipnja 1182., prema drugima 1189. godine; izvori se u točnom datumu razilaze. Predaja govori da je na samrti imao viđenje Gospe s Djetetom, okružene mnoštvom anđela koji su ga pozivali u nebo, sliku tipičnu za pobožne životopise toga doba, koju treba čitati kao izraz vjere zajednice, a ne kao dokumentiran događaj. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1925. godine. Bogumil je zaštitnik nadbiskupije Gniezno, a blagdan mu se slavi 10. lipnja. Njegov primjer, biskup koji je vlast zamijenio poniznošću pustinje, ostao je u poljskoj Crkvi trajno pamćen kao neobičan i vrijedan spomena.