Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj

Dijete izliječeno po zagovoru svetog Franje

Bonaventura, rođen kao Giovanni di Fidanza 1221. godine u Bagnoregiju kraj Viterba, prema kasnijoj i teško provjerljivoj predaji kao dijete je teško obolio, a majka ga je zavjetovala svetom Franji Asiškom; nakon ozdravljenja Franjo ga je navodno pri susretu nazvao buona ventura, dobra sreća, otkuda mu je ostalo ime. Ta je priča zabilježena tek u kasnijim životopisima i sama Crkva je danas tretira kao pobožnu legendu, no ona odražava koliko je Bonaventurin život od početka bio povezan s franjevačkim pokretom koji se u to doba naglo širio Italijom. O njegovim roditeljima, Giovanniju di Fidanzi i Mariji Ritelli, ne zna se gotovo ništa osim imena.

Studij u Parizu i doktorat uz Tomu Akvinskog

Bonaventura je stupio u Franjevački red vjerojatno između 1238. i 1243. godine te otišao studirati na Sveučilište u Parizu, tada najuglednije europsko učilište, gdje je slušao predavanja Aleksandra Haleškog. Godine 1248. stekao je pravo predavanja, a potom je i sam predavao sve do 1256., kada su svjetovni profesori privremeno istisnuli pripadnike prosjačkih redova iz javne nastave. Doktorat je stekao 1257. godine, u isto vrijeme kad i Toma Akvinski, s kojim je dijelio čast najuglednijeg teologa svoje generacije, premda su njihovi pristupi teologiji i filozofiji bili različiti, Bonaventurin bliže augustinovskoj i mističnoj tradiciji.

Vođa reda u vrijeme unutarnjih podjela

Iste 1257. godine Bonaventura je izabran za generalnog ministra Franjevačkog reda, službu koju je obnašao do kraja života. Zatekao je red podijeljen između takozvanih spirituala, koji su tražili doslovno i strogo tumačenje franjevačkog siromaštva, i onih koji su se protivili takvoj strogosti smatrajući je nerealnom za rastući red s tisućama članova. Bonaventura je nastojao pronaći srednji put: sastavio je nove konstitucije reda, poznate kao Narbonske konstitucije iz 1260. godine, koje su postale temeljni zakon franjevaca, a istodobno je djelovao protiv krajnosti joakimitskog tumačenja povijesti koje je prijetilo cjelovitosti reda.

Službeni životopis svetog Franje

Kao generalni ministar, Bonaventura je 1263. godine sastavio novi, službeni životopis svetog Franje Asiškog, poznat kao Legenda maior, te je naredio da se stariji, međusobno proturječni životopisi unište kako bi se izbjegle podjele oko tumačenja utemeljiteljeva lika. Ta odluka, iako je pridonijela jedinstvu reda, kasnijim je povjesničarima otežala rekonstrukciju najranijih franjevačkih izvora, što je pitanje o kojemu se u znanosti i danas raspravlja bez jedinstvenog stava.

Djela i duhovni spisi

Bonaventurina djela ispunjavaju deset svezaka kritičkog izdanja: najopsežniji su njegovi Komentari na Sentencije, veliko teološko djelo iz mladosti, a uz njih stoje kraća sustavna djela poput Breviloquiuma, brojni biblijski komentari, gotovo petsto sačuvanih propovijedi te mistički i asketski spisi. Najpoznatiji je Itinerarium mentis in Deum, Put duha k Bogu, kratka rasprava napisana nakon posjeta gori Alverni na kojoj se opisuje uspon duše prema Bogu kroz razmatranje stvorenoga svijeta, vlastite duše i naposljetku samog Boga, tekst koji je stoljećima ostao jedan od klasika kršćanske mistike.

Kardinal, smrt i naučiteljstvo Crkve

Godine 1273. papa Grgur X. imenovao je Bonaventuru kardinalom biskupom Albana te ga uključio u pripreme Drugog lyonskog sabora, na kojemu se raspravljalo o ponovnom sjedinjenju s istočnom Crkvom. Bonaventura je umro u Lyonu 15. srpnja 1274. godine, tijekom samog sabora. Kanoniziran je 1482. godine, a 1588. proglašen je crkvenim naučiteljem s naslovom Doctor Seraphicus, Serafski naučitelj, priznanjem koje odražava spoj strogog akademskog rada i duboke pobožnosti kojim se cijeloga života odlikovao.