Sveti Bonifacije, biskup i mučenik

Winfrid iz Wessexa

Bonifacije se rodio pod imenom Winfrid, vjerojatno između 672. i 680. godine, u jugozapadnom dijelu Engleske, u okolici Crediton u Devonu, u anglosaskoj plemićkoj obitelji. Odgojen je i školovan u benediktinskim samostanima, gdje je stekao temeljitu naobrazbu i zaređen je za svećenika. Unatoč izgledima za uspješnu crkvenu karijeru u rodnoj Engleskoj, u njemu je sazrijevala misao da navijesti evanđelje germanskim narodima na kontinentu, srodnicima Anglosasa po podrijetlu.

Poslanje u Njemačku

Winfrid je 716. godine krenuo na misijski put, a 718. prvi je put posjetio Rim. Papa Grgur II. primio ga je 15. svibnja 719. godine i službeno ga ovlastio za propovijedanje evanđelja poganima u Njemačkoj, tom ga prilikom promijenivši ime u Bonifacije. Prvo je djelovao u Bavarskoj, Tiringiji i Frizlandu, gdje je surađivao sa svetim Willibrordom, iskusnim misionarom tih krajeva.

Godine 722. Bonifacije je zaređen za biskupa, čime je njegovo djelovanje dobilo formalni crkveni autoritet za organiziranje mlade Crkve u germanskim zemljama.

Sveti hrast u Geismaru

Prema poznatoj predaji, Bonifacije je pred okupljenim narodom u Geismaru, blizu Fritzlara, sjekirom posjekao stari hrast posvećen germanskom bogu groma Toru, kako bi javno pokazao da poganska božanstva nemaju moć osvete. Kad se, unatoč strahu prisutnih, nije dogodilo nikakvo božansko kažnjavanje, mnogi su se, prema predaji, obratili na kršćanstvo. Od drva posječenog hrasta dao je sagraditi kapelu posvećenu svetom Petru. Taj događaj, iako uljepšan predajom, ostao je simbol Bonifacijeva pristupa: javno i neustrašivo suočavanje s poganskim vjerovanjima.

Uređenje Crkve u Njemačkoj

Od 738. godine Bonifacije je djelovao kao papinski legat, osnivao samostane, postavljao biskupe u novoosnovanim biskupijama i sazivao sinode kojima je uveo red u crkvenu stegu i uskladio praksu s rimskim običajima. Godine 748. postao je nadbiskup Mainza i primas Njemačke, čime je njegov utjecaj na organizaciju germanske Crkve dosegnuo vrhunac. Osnovao je, među ostalim, i opatiju Fuldu, koja je poslije postala jedno od najvažnijih duhovnih i kulturnih središta srednjovjekovne Njemačke.

Mučeništvo u Dokkumu

Unatoč visokoj dobi, Bonifacije je 754. godine podnio ostavku na nadbiskupsku službu kako bi se vratio izvornom misijskom radu među Frizima, narodom koji je i dalje uglavnom ostao vjeran starim božanstvima. Dok je čekao skupinu novoobraćenika koji su trebali primiti sakrament krizme, poganska je skupina napala njegov tabor kod Dokkuma i ubila Bonifacija zajedno s pedeset i dvojicom njegovih pratitelja, 5. lipnja 754. godine.

Njegove su relikvije poslije prenesene u opatiju Fuldu, koju je sam osnovao, gdje se i danas štuju. Bonifacije je ostao zapamćen kao apostol Njemačke, čovjek koji je desetljećima ustrajno gradio crkvenu organizaciju na novoobraćenom tlu i naposljetku, u dubokoj starosti, zapečatio to djelo vlastitom krvlju.

Pisma koja svjedoče o čovjeku

Uz djelo na terenu, Bonifacije je ostavio i opsežnu prepisku sa suvremenicima diljem Europe - papama, biskupima, redovnicama i svjetovnim vladarima - koja se sačuvala do danas i predstavlja jedan od najvažnijih izvora za poznavanje crkvenog i društvenog života osmog stoljeća u zapadnoj Europi. Iz tih pisama izranja slika čovjeka koji je, unatoč visokom crkvenom položaju i velikom autoritetu, ostao duboko svjestan vlastitih ograničenja i često tražio molitvenu potporu i savjet od redovnica i redovnika s kojima je bio u prepisci, osobito iz svoje rodne Engleske.

Njegov odnos prema germanskim narodima kojima je propovijedao nije bio jednostran čin nametanja strane vjere, nego dugotrajan proces u kojem je nastojao izgraditi domaće kršćansko svećenstvo i redovništvo, umjesto da Crkvu na tom području trajno ostavi ovisnom o misionarima izvana. Upravo je briga za trajnu, samostalnu crkvenu strukturu, a ne samo trenutačno obraćenje pojedinaca, obilježje koje njegovo djelo razlikuje od mnogih drugih misionarskih pothvata njegova doba.