Sveti Bruno, svećenik, osnivač kartuzijanaca

Školovanje u Kölnu i Reimsu

Bruno je rođen oko 1030. godine u Kölnu, u uglednoj građanskoj obitelji Hartenfaust. Prvo se školovao u kölnskoj školi svetoga Kuniberta, a potom otišao u Reims, tada jedno od najvažnijih europskih središta teološke naobrazbe, gdje je studirao pod vodstvom učitelja Hermana. Oko 1055. godine postao je kanonik u Kölnu, no već sljedeće godine pozvan je natrag u Reims. Od 1057. do 1075. vodio je tamošnju biskupsku školu kao njezin predstojnik, poučavajući teologiju brojnim učenicima, među kojima je bio i budući papa Urban II.

Sukob s nadbiskupom Manassesom

Godine 1075. Bruno je imenovan kancelarom reimske crkve. No novi nadbiskup Manasses de Gournay pokazao se, prema svjedočanstvima suvremenika, pohlepnim i nedostojnim svoje službe. Bruno i drugi kanonici uputili su 1077. godine žalbu papinskom legatu protiv njegova ponašanja, na što je Manasses odgovorio uništavanjem njihovih kuća i oduzimanjem imovine. Taj je sukob, prema Katoličkoj enciklopediji, bio prekretnica u Brunovu životu: uvidio je koliko je crkvena i akademska karijera podložna zloporabama vlasti i sve se više okretao željom za jednostavnim, kontemplativnim životom.

Osnutak Grande Chartreuse

Oko 1080. Bruno je napustio Reims i s nekolicinom drugova krenuo tražiti mjesto i vodstvo za pustinjački život, boraveći neko vrijeme kod svetog Roberta u Molesmeu. Godine 1084. sa šestoricom pratitelja došao je do biskupa Huga od Grenoblea, koji ih je, prema predaji potaknut snom o sedam zvijezda, uputio u pustu i teško dostupnu dolinu Chartreuse u francuskim Alpama. Ondje je Bruno osnovao samostan koji je dao ime redu kartuzijanaca - redovnika koji su, odjeveni u bijele habite, živjeli u odvojenim celama, posvećeni šutnji, prepisivanju knjiga i osobnoj molitvi, uz zajedničko bogoslužje samo nekoliko puta tjedno.

Poziv pape Urbana II i život u Kalabriji

Godine 1090. Brunov nekadašnji učenik Odon od Châtillona, sada papa Urban II, pozvao ga je u Rim kao savjetnika u crkvenim reformama, prisilivši ga time da napusti mirno utočište u Chartreuseu. U južnoj Italiji ponuđena mu je nadbiskupska stolica u Reggiu, koju je odbio, a papa mu je dopustio da se ponovno povuče u kontemplativni život. Bruno je 1091. u Kalabriji, u šumovitom kraju blizu Squillacea, osnovao novu pustinjačku zajednicu, uz podršku normanskoga grofa Rogera, koji je 1095. financirao izgradnju samostana svetoga Stjepana. Na tom je mjestu kasnije nastao gradić Serra San Bruno, nazvan po njemu.

Smrt i štovanje

Posljednje je godine života obilježio nizom gubitaka - umrli su mu papa Urban II 1099., prvi prior Grande Chartreusea Landuin 1100. te grof Roger 1101. Sam Bruno umro je 6. listopada 1101. u Kalabriji, gdje je i pokopan. Nikada nije bio formalno kanoniziran, no njegovo je štovanje za kartuzijanski red odobrio papa Lav X. 1514., a papa Grgur XV. proširio ga je 1623. na cijelu Crkvu. Red kartuzijanaca, poznat po svojem gotovo nepromijenjenom pravilu stroge šutnje i samoće, opstao je do danas s geslom „Stat crux dum volvitur orbis“ - Križ stoji dok se svijet okreće.

Duhovnost i baština kartuzijanaca

Bruno sam nije napisao posebno pravilo za svoju zajednicu; ono je zapisano tek nakon njegove smrti, oslanjajući se na način života koji je uspostavio u Chartreuseu - stroga samoća u pojedinačnim celama, šutnja, ručni rad prepisivanja knjiga i zajedničko bogoslužje svega nekoliko puta tjedno. Ostavio je iza sebe i kratke spise, među njima komentare na psalme i Pavlove poslanice te ispovijest vjere upućenu prijateljima. Red kartuzijanaca, čije je sjedište i danas Grande Chartreuse u francuskim Alpama, ostao je jedan od rijetkih redova koji od osnutka nikada nije bitno mijenjao svoje pravilo, a njegovo geslo „Stat crux dum volvitur orbis“ - križ stoji dok se svijet okreće - sažima duh postojanosti kojemu je Bruno svojim životom svjedočio.