Sveti Ceferin, papa

Izbor za biskupa Rima

O Ceferinovu ranom životu ne zna se gotovo ništa pouzdano; prema kasnijoj predaji bio je Rimljanin, sin nekog Habundija. Postao je biskupom Rima, odnosno papom, oko 198. ili 199. godine, naslijedivši papu Viktora I., i na toj je službi ostao gotovo dvadeset godina, do svoje smrti 217. godine. Suvremenik i kasniji protupapa Hipolit Rimski opisao ga je kao jednostavna čovjeka bez posebnog teološkog obrazovanja, koji se više posvetio praktičnom upravljanju zajednicom nego učenoj raspravi.

Rimska je Crkva u to doba brojčano rasla i postajala sve raznolikija, okupljajući vjernike različitog podrijetla i obrazovanja, od robova i oslobođenika do pripadnika viših slojeva, što je pred biskupa poput Ceferina stavljalo zahtjevan zadatak održavanja jedinstva usred sve učestalijih teoloških rasprava koje su se vodile u privatnim kućama i školama učitelja poput Hipolita.

Doba kristoloških rasprava

Njegov je pontifikat obilježen ranim sporovima oko naravi Isusa Krista, posebno takozvanim monarhijanizmom, strujom koja je na različite načine dovodila u pitanje razliku između Oca i Sina u Trojstvu. U Rimu su djelovali učitelji poput Teodota Kožara i kasnije Sabelija i Kleomena, čije je nauke Crkva postupno prepoznavala kao zablude. Sam Ceferin je, prema Hipolitovu svjedočanstvu, sažeo svoj stav rečenicom da priznaje jednoga Boga, Isusa Krista, ali da je upravo Sin, a ne Otac, onaj koji je trpio i umro na križu - formulacija kojom je pokušao izbjeći krajnosti obiju struja.

Uloga đakona Kaliksta

Prema svjedočanstvu Hipolita Rimskoga, papa se u vođenju Crkve u velikoj mjeri oslanjao na svog đakona Kaliksta, bivšeg roba kojemu je odmah po preuzimanju službe povjerio nadzor nad rimskim kršćanskim grobljem na Apijevoj cesti, danas poznatim kao Kalistove katakombe. Hipolit je Ceferina prikazivao kao slabog čovjeka pod Kalistovim utjecajem, no taj prikaz treba čitati uz oprez jer dolazi od suparnika koji je poslije, nakon Ceferinove smrti, i sam postao protupapa suprotstavljen Kalistu, koji je naslijedio Ceferina na rimskoj stolici.

Jačanje crkvenog reda

Unatoč sporovima i oskudnim izvorima, Ceferinovo se razdoblje smatra vremenom u kojem se rimska Crkva postupno organizirala kao vidljiva zajednica s jasnijom upravom i vlastitom imovinom, uključujući spomenuto groblje na Apijevoj cesti koje je i danas poznato pod Kalistovim imenom, a koje se smatra jednim od prvih službenih crkvenih posjeda u Rimu.

U to je doba Rimska Crkva već imala razvijen sustav đakona koji su pomagali biskupu u upravljanju karitativnom djelatnošću i imovinom zajednice, a upravo je takva praksa, u kojoj se iskusnom đakonu poput Kaliksta povjeravaju osjetljivi poslovi, omogućila da Crkva postupno prijeđe s modela malih, razasutih kućnih zajednica na organiziraniju strukturu kakvu poznajemo iz kasnijih stoljeća.

Smrt i štovanje

Ceferin je umro 20. prosinca 217. godine u Rimu i pokopan je u posebnoj grobnici iznad groblja koje je sam dao urediti na Apijevoj cesti. Naslijedio ga je Kalist I. Štuje se kao svetac i mučenik u rimskom martirologiju, iako povijesni izvori o okolnostima njegove smrti ne donose potvrđene detalje o mučeništvu u strogom smislu riječi; spomendan mu se slavi 26. kolovoza.

Njegovo se ime, uz Viktora I. i Kaliksta I., ubraja među rane rimske biskupe čiji su pontifikati obilježili prijelaz Crkve iz razdoblja skrivenog, ilegalnog djelovanja pod povremenim progonima prema postupno vidljivijoj i organiziranijoj zajednici, s vlastitim redovima klera, vlastitom imovinom i sve jasnijim mehanizmima za prepoznavanje i odbacivanje krivovjerja, prije velikih progona trećega stoljeća koji su tek slijedili.