Sveti Celestin V., papa

Pustinjak s planine Morrone

Pietro Angelerio, poznat kasnije kao Celestin V., rodio se 1215. u pokrajini Molise u južnoj Italiji, u skromnoj obitelji. Sa sedamnaest je godina postao benediktinac, a potom je zaredjen za svećenika u Rimu. Privučen samoćom, povukao se na goru Morrone u Abruzzima, po kojoj je dobio nadimak, a poslije na još nepristupačniju goru Majellu. Njegov strogi asketski život privlačio je učenike, pa je oko njega nastala zajednica koja je do 1264. narasla na trideset šest samostana sa šest stotina redovnika - red koji je papa Urban IV. potvrdio i koji je po njemu prozvan celestincima.

Konklava koja se nije mogla dogovoriti

Nakon smrti pape Nikole IV. 1292. godine kardinali se više od dvije godine nisu mogli dogovoriti o nasljedniku zbog sukoba stranaka. Prema predaji, kardinal Latino Orsini prekinuo je zastoj tvrdnjom da mu je jedan pustinjak prenio Božju objavu da kardinali izaberu upravo Pietra. Iako je Pietro u to vrijeme živio povučeno u pećini, 5. srpnja 1294. jednoglasno je izabran za papu. Prihvatio je izbor smatrajući ga jasnim glasom Božjim, unatoč vlastitoj nesigurnosti.

Kratak i nemiran pontifikat

Celestinovo papinstvo trajalo je samo pet mjeseci i obilježila ga je uprava neiskusna u crkvenoj politici. Imenovao je kardinale skloniji preseljenju papinske stolice u Avignon i nesustavno dijelio crkvene službe, što je izazvalo velik nered u upravi Crkve. Uviđajući da nije sposoban nositi teret te dužnosti, 13. prosinca 1294. u Napulju je podnio ostavku - prvi papa u povijesti koji je to učinio svojevoljno.

Zatočeništvo i smrt

Njegov nasljednik, Bonifacije VIII., strahujući od mogućih sporova oko valjanosti ostavke, dao je Celestina zatvoriti u dvorac Fumone. Ondje je, u osamdesetprvoj godini života, 19. svibnja 1296. umro. Njegov je slučaj poslije postao pravni presedan koji potvrđuje da rimski prvosvećenik može slobodno podnijeti ostavku - pitanje koje je ponovno postalo aktualno u novije doba. Proglašen je svetim 1313. godine.

Sukob dvojice papa

Odnos između Celestina i njegova nasljednika Bonifacija VIII. ostao je zabilježen kao jedan od najnapetijih u povijesti papinstva. Bonifacije je strahovao da bi Celestinova ostavka mogla biti osporena, pa bi njegov vlastiti izbor za papu bio doveden u pitanje. Zbog toga je naredio da se bivšeg papu drži pod stalnim nadzorom, najprije u dvorcu San Salvatore, a potom u utvrdi Fumone, gdje je Celestin proveo posljednjih deset mjeseci života u skromnim uvjetima, ali, prema svjedočanstvima, u miru duha kakav je oduvijek tražio.

Odjek u kasnijoj povijesti

Celestinov čin ostavke stoljećima je ostao gotovo jedinstven presedan u povijesti Crkve, sve dok se pitanje dobrovoljnog napuštanja papinske službe ponovno nije aktualiziralo u 21. stoljeću. Njegov je primjer često spominjan kao podsjetnik da crkvena vlast nije samoj sebi svrha, nego služba koju čovjek smije i mora napustiti kada uvidi da je za nju nesposoban - stav koji je u njegovo doba bio shvaćen kao slabost, a kasnije prepoznat kao rijedak čin poniznosti.

Red celestinaca

Redovnička zajednica koju je Celestin utemeljio prije nego što je postao papa, poznata kao celestinci, nastavila je djelovati stoljećima nakon njegove smrti, čuvajući njegov izvorni ideal strogog, povučenog redovničkog života nadahnutog benediktinskim pravilom, ali s naglaskom na samoći i pokori sličnim onome koji je sam Celestin njegovao na gori Morrone. Red se s vremenom proširio na više samostana u Italiji i Francuskoj, no nikada nije dosegnuo veličinu ni utjecaj većih redova poput dominikanaca ili franjevaca.