Sveti Cezarije, liječnik

Sin biskupske obitelji

Cezarije je rođen oko 330. godine u Nazijanzu, u Kapadociji, u današnjoj središnjoj Turskoj, kao mlađi sin Grgura Starijeg, biskupa Nazijanza, i njegove supruge None, žene poznate po dubokoj pobožnosti. Stariji brat bio mu je Grgur Nazijanski, kasnije crkveni naučitelj i jedan od velikih kapadočkih otaca, uz Bazilija Velikog i Grgura Niškog jedan od trojice teologa koji su odlučujuće oblikovali kršćansku misao 4. stoljeća. Cijela obitelj, otac, majka i oba brata, štuje se kao sveta.

Dok se Grgur posvetio filozofiji i teologiji, Cezarije je krenuo drugim putem: školovao se u Cezareji Kapadočkoj, a potom u Aleksandriji, tadašnjem velikom središtu znanosti, gdje je izučavao geometriju, astronomiju i medicinu. Ta ga je naobrazba svrstala među najobrazovanije ljude svojega doba, sposobne za službu na najvišim mjestima carske uprave.

Liječnik na carskom dvoru

Cezarije je stigao u Carigrad, prijestolnicu Istočnog Rimskog Carstva, gdje je stekao ugled izvrsnog liječnika i imenovanjem cara postao dvorski liječnik Konstancija II. Tu je dužnost zadržao i pod Julijanom Apostatom, carem poznatim po pokušaju obnove poganstva nakon desetljeća kršćanske prevlasti na dvoru.

Prema predaji, Julijan je cijenio Cezarijevo znanje toliko da ga je zadržao na dužnosti unatoč tomu što se Cezarije odbio odreći kršćanske vjere i pridružiti carevu nastojanju da poganski kult ponovno učvrsti u Carstvu. Cezarije je tako ostao dosljedan svojoj vjeri usred neposredne blizine vlasti koja prema Crkvi nije bila naklonjena.

Potres u Niceji i odluka o krštenju

Nakon Julijanove smrti u boju 363. godine, na prijestolje je došao car Jovijan, a nakon njegove kratke vladavine Cezarije je službu nastavio pod carem Jovijanom, koji ga je imenovao kvestorom pokrajine Bitinije, položaj koji je uključivao financijsku i pravnu odgovornost za tu rimsku provinciju.

Godine 368. Cezarije je preživio razoran potres koji je pogodio Niceju i gotovo posve uništio grad; sam je jedva izbjegao smrt, dok su mnogi drugi stanovnici stradali. Taj događaj, prema predaji koju prenosi njegov brat Grgur, naveo ga je da napokon zatraži krštenje, koje je do tada odgađao, kako je bio čest običaj mnogih kršćana toga doba koji su krštenje čuvali za kraj života, u uvjerenju da će time izbjeći grijehe počinjene u zreloj dobi. Nakon potresa se povukao iz javne službe i svoje imanje ostavio siromasima.

Smrt i bratova pogrebna besjeda

Cezarije je umro ubrzo nakon krštenja, 369. godine. Njegov brat Grgur Nazijanski održao mu je pogrebnu besjedu, jednu od svojih najrječitijih propovijedi, koja je ostala sačuvana do danas i predstavlja glavni izvor podataka o Cezarijevu životu. Iste je godine Grgur izgubio i sestru Gorgoniju, za koju je također sastavio poznatu pogrebnu besjedu.

Cezarije se štuje u Katoličkoj Crkvi 25. veljače, a u istočnim, grčkim crkvama na dan 9. ožujka, gdje postoje i starija svjedočanstva o njegovu štovanju. Poštuje se kao primjer vjernika koji je svoju vjeru živio usred zahtjevne javne službe, na carskom dvoru okruženom moći i političkim spletkama, a ne povučen od svijeta u samostanu ili pustinji, kako je to bio slučaj s mnogim drugim svecima njegova doba.

Vjera usred karijere

Cezarijev je životni put zanimljiv upravo zato što ne prati uobičajeni obrazac ranokršćanske svetosti, mučeništvo, pustinjačku samoću ili biskupsku službu, nego pokazuje da se vjera mogla očuvati i u okruženju znanosti, medicine i dvorske politike. Njegova odluka da krštenje odgodi do zrele dobi, uobičajena praksa tog vremena, ne umanjuje ozbiljnost njegove vjere, nego svjedoči o shvaćanju krštenja kao konačne i neopozive predaje Bogu, kojoj se pristupalo tek nakon dugog razmišljanja. Grgurova pogrebna besjeda, sačuvana do danas, svjedoči i o dubokoj bratskoj ljubavi kojom su dva brata, unatoč posve različitim životnim putovima, ostala povezana sve do Cezarijeve smrti.