Sveti Ciril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj

Nasljednik strica na aleksandrijskoj stolici

Ciril je rođen u aleksandrijskoj obitelji, kao nećak tadašnjeg patrijarha Teofila, oko 376. godine. Prema Katoličkoj enciklopediji, u ranoj je mladosti neko vrijeme živio redovničkim životom. Nakon Teofilove smrti 15. listopada 412. godine, Ciril je 18. listopada iste godine zaređen za njegova nasljednika - no ne bez otpora: izbile su nemire između njegovih pristaša i pristaša suparničkog kandidata, đakona Timoteja.

Spor s Nestorijem

Od 427./428. godine Ciril je otvoreno suprotstavio učenju Nestorija, novoizabranog carigradskog patrijarha, koji je, pojednostavljeno rečeno, tvrdio da Marija nije majka Božja (Theotokos) nego samo majka Kristova ljudskog dijela. Ciril je u svojim spisima i pismima inzistirao na nazivu Theotokos kao ključnom za pravovjerno razumijevanje sjedinjenja božanske i ljudske naravi u Kristu. Obratio se papi Celestinu, koji je odlučno podržao Cirilovo stajalište i zatražio od Nestorija da u roku od deset dana povuče svoje tvrdnje.

Sabor u Efezu 431.

Ciril je predsjedao Efeškim saborom, koji je zasjedanje otvorio 22. lipnja 431. godine. Sabor je, kako stoji u izvoru, kanonima i pismom pape Celestina bio prisiljen proglasiti Nestorija svrgnutim i izopćenim. Cirilov je postupak izazvao i prijepore, osobito zato što je sabor otvorio prije dolaska Ivana Antiohijskog i njegovih pristaša, no papinski su izaslanici naposljetku potvrdili odluke sabora.

Naučitelj Crkve

Ciril je umro 9. ili 27. lipnja 444. godine, nakon gotovo trideset i dvije godine službe patrijarha. Proglašen je crkvenim naučiteljem, a njegov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi 28. siječnja, dok se u grčkim mineologijima spominje 9. lipnja, a zajedno sa svetim Atanazijem 18. siječnja. Njegovi teološki spisi o jedinstvu Kristove osobe ostali su temeljni tekstovi kristološke rasprave sve do danas.

Sukob koji je oblikovao kristologiju

Spor između Cirila i Nestorija nije bio samo osobni sukob dvojice crkvenih poglavara, nego je odražavao dublje razlike između dviju teoloških škola: aleksandrijske, kojoj je pripadao Ciril i koja je naglašavala jedinstvo Kristove osobe, i antiohijske, bliže Nestoriju, koja je više isticala razliku između njegove božanske i ljudske naravi. Ta se rasprava, iako danas djeluje kao terminološko pitanje, u to doba smatrala odlučujućom za razumijevanje samog spasenja, jer se od odgovora na pitanje tko je Krist ovisilo i pitanje kako je moguće spasenje čovječanstva.

Cirilova pobjeda na Efeškom saboru učvrstila je naziv Bogorodica (Theotokos) kao standardni naslov za Mariju u cijeloj Crkvi, naslov koji se i danas koristi u liturgiji istočnih i zapadnih kršćanskih tradicija. Time je sabor u Efezu, uz kasniji Kalcedonski sabor 451. godine, postavio temelje kasnijeg kristološkog nauka koji Crkva ispovijeda do danas, a formulacija „Bogorodica“ ostala je od tada nepromijenjen dio liturgijskog govora o Mariji u gotovo svim kršćanskim tradicijama.

Polemičar oštrog pera

Katolička enciklopedija i drugi crkveni povjesničari ne prešućuju da je Ciril bio strog i katkad nepopustljiv polemičar, čiji su metode u sukobu s protivnicima ponekad izazivale prijepore, uključujući i pitanja oko nasilja tijekom nemira u Aleksandriji. Upravo zbog toga suvremeni prikazi njegova lika nastoje razlikovati njegov nedvojbeni teološki doprinos od osobnih postupaka koji su, prema nekim ocjenama, katkad odstupali od kršćanske blagosti kojoj je sam učio.

Trag u kasnijoj teologiji

Cirilovi spisi, osobito njegova pisma Nestoriju i djela o jedinstvu Kristove osobe, ostali su referentna točka u svim kasnijim kristološkim raspravama, uključujući i Kalcedonski sabor koji se, iako je donekle preciznije razgraničio dvije Kristove naravi, i dalje oslanjao na temeljne pojmove koje je Ciril prvi jasno formulirao. Zbog toga se on u istočnoj i zapadnoj tradiciji podjednako smatra jednim od stupova kršćanske kristologije.