Sveti Dominik Savio, mladić

Dječak iz Rive

Dominik Savio rođen je 2. travnja 1842. godine u Rivi di Chieri, malom mjestu kraj Torina u Pijemontu, kao sin siromašnog kovača i krojačice. Već je od najranije dobi pokazivao izraženu pobožnost i neobičnu ozbiljnost u molitvi za dijete njegove dobi, a prvu je pričest primio s nepunih sedam godina, što je u to doba, kada je uobičajena dob za prvu pričest bila oko dvanaest godina, smatrano iznimno ranim i neobičnim. Prema svjedočanstvima obitelji, dječak je već tada izgovorio rečenicu koja se poslije često navodila: da bi radije umro nego uprljao dušu grijehom.

Susret s Don Boskom

Godine 1854., u dobi od dvanaest godina, Dominik je stupio u oratorij svetog Ivana Boska u Torinu, ustanovu koja je okupljala siromašnu i često zapuštenu djecu grada, pružajući im obrazovanje, zanat i duhovni odgoj. Pod Boskovim vodstvom Dominik je razvio dubok duhovni život, no životopisci naglašavaju da nije bio povučen ili strog dječak, nego vedar, društven i omiljen među vršnjacima, sklon igri i šali, što je Don Bosko posebno cijenio kao znak zdrave, a ne pretjerane pobožnosti.

Primjer i djela

Prema svjedočanstvima iz Boskovih zapisa, Dominik je jednom prilikom spriječio tučnjavu dvojice dječaka koji su se dogovorili obračunati kamenjem, tako što se ispriječio među njih i podsjetio ih na težinu grijeha koji bi počinili, nakon čega su oba dječaka odustala od sukoba. Dominik je s nekoliko vršnjaka osnovao i skupinu posvećenu uzajamnoj pomoći slabijima u učenju i njegovanju pobožnosti prema Mariji, poznatu kao »Družba bezgrešnog začeća«, koja se brinula i za dječake koji su zaostajali u nastavi ili bili izloženi lošem utjecaju izvan oratorija.

Bolest i smrt

Slabijeg zdravlja od djetinjstva, Dominik je dodatno iscrpio snagu kada je u vrijeme kolerske epidemije koja je pogodila Torino pomagao Don Bosku njegovati oboljele dječake u oratoriju, unatoč vlastitoj krhkosti. Ta ga je zauzetost, prema svjedočanstvima, dodatno oslabila, a razvila mu se i teška bolest pluća koja se pogoršavala unatoč asketskim praksama koje je, prema kasnijim svjedočanstvima, ponekad pretjerano primjenjivao na sebe. Don Bosko ga je zbog naglog pogoršanja zdravlja poslao kući na oporavak, gdje je umro u krugu obitelji 9. ožujka 1857. godine, u dobi od nepunih petnaest godina, izgovorivši, prema predaji, riječi divljenja onome što je vidio na kraju života.

Kanonizacija

Don Bosko je nekoliko mjeseci nakon dječakove smrti zapisao njegov životopis, temeljen na osobnom poznavanju i svjedočanstvima drugih dječaka iz oratorija, i time sačuvao svjedočanstvo o njegovoj duhovnosti koje bi inače ostalo nepoznato. Papa Pio XII. proglasio ga je svetim 12. lipnja 1954. godine, čime je Dominik postao jedan od najmlađih svetaca Katoličke crkve koji nije umro mučeničkom smrću, nego je proglašen svetim na temelju svakodnevne, dosljedne svetosti djetinjstva. Zaštitnik je ministranata, korizme djece pjevača i mladih koji se pripremaju za sakrament potvrde.

Odjek u Don Boskovu odgojnom sustavu

Dominikov je lik postao sastavni dio salezijanske pedagogije koju je Don Bosko razvijao za mladež svojega vremena - pedagogije koja je odbacivala strogu, kaznenu disciplinu u korist povjerenja, radosti i postupnog odgoja savjesti. Don Bosko je često isticao da Dominikova svetost nije bila izvanredna po vanjskim znakovima, nego po dosljednosti u malim, svakodnevnim odlukama, čime je dječak postao trajan primjer da svetost nije rezervirana samo za odrasle redovnike i mučenike, nego dostupna i djetetu u običnoj školskoj klupi.

Zapisi kao jedini izvor

Gotovo sve što se danas zna o Dominikovu unutarnjem životu potječe isključivo iz Don Boskova pera, koji je dječaka osobno poznavao gotovo tri godine i bilježio razgovore s njim, kao i svjedočanstva drugih dječaka iz oratorija. Zbog toga povjesničari upozoravaju da je slika Dominika Savia neizbježno oblikovana Don Boskovim pedagoškim ciljevima - željom da mladima ponudi ostvariv, vršnjački uzor svetosti - što ne umanjuje vjerodostojnost temeljnih životnih podataka, ali objašnjava zašto je njegov lik u kasnijoj pobožnoj literaturi ponekad prikazivan idealizirano, bez dječačke nestašnosti koju izvori ipak spominju.