Sveti Dominik, svećenik, osnivač dominikanaca

Student koji je prodao knjige za siromahe

Dominik de Guzman rodio se oko 1170. godine u Caleruegi u Staroj Kastilji, u plemićkoj obitelji Felixa Guzmana i Ivane od Aze, koja je kasnije i sama proglašena blaženom. Studirao je na Sveučilištu u Palenciji gotovo deset godina, gdje se isticao ozbiljnošću i marljivošću, a prema predaji je tijekom velike gladi prodao vlastite, dragocjeno ispisane udžbenike kako bi novcem pomogao gladnima, objasnivši da ne može učiti na mrtvoj koži dok njegova braća ljudi umiru od gladi.

Susret s katarskim krivovjerjem

Prekretnica u Dominikovu životu dogodila se prilikom putovanja kroz južnu Francusku, gdje se izravno susreo sa širenjem katarskog, odnosno albižanskog krivovjerja, pokreta koji je odbacivao materijalni svijet i crkvenu hijerarhiju te je u to doba imao snažan utjecaj u pokrajini Languedoc. Dominika je posebno pogodilo zapažanje da su katarski propovjednici djelovali skromno i asketski, dok su katolički izaslanici često putovali s raskošnom pratnjom, čime su gubili vjerodostojnost u očima stanovništva sklonog jednostavnosti.

Propovijedanje siromaštvom i riječju

Dominik je zaključio da se krivim naucima ne može učinkovito suprotstaviti ni silom ni sjajem, nego jedino životom siromaštva, molitve i temeljitog poznavanja teologije, po uzoru na apostole. Osnovao je 1206. godine u Prouilleu zajednicu za žene koje je krivovjerje ugrožavalo, a sam se nastavio posvećivati propovijedanju, hodajući pješice od mjesta do mjesta unatoč tome što je katarska sredina bila mjestimično neprijateljski raspoložena prema katoličkim propovjednicima.

Albižanski križarski rat

Kada je propovijedanje samo pokazalo nedovoljnim za obuzdavanje krivovjerja, papa je pozvao na vojni pohod protiv Albižana, poznat kao Albižanski križarski rat, kojim je zapovijedao Simon de Montfort. Dominik je u to vrijeme nastavio djelovati kao propovjednik i duhovni pratitelj, no izvori ga bilježe kako je ustrajno zastupao milosrđe prema pokorenom stanovništvu, koristeći se, kako je zapisano, oružjem duha, a ne mača, pri čemu povijest bilježi da je sam pohod, unatoč Dominikovoj ulozi, ostao obilježen velikim nasiljem za koje on osobno nije bio odgovoran.

Osnivanje Reda propovjednika

Dominik je organizirao svoje sljedbenike u zajednicu koja je 22. prosinca 1216. godine dobila papinsku potvrdu kao Red propovjednika, poznat i kao dominikanci. Za razliku od dotadašnjih monaških redova vezanih uz jedan samostan, Dominik je svoju malu zajednicu odmah raspršio po velikim europskim sveučilišnim središtima, poslavši braću u Pariz već 1217. i u Bolognu ubrzo nakon toga, uvjeren da temeljito teološko obrazovanje mora biti temelj učinkovitog propovijedanja.

Smrt i nasljeđe

Dominik je umro u Bologni 6. kolovoza 1221. godine, a kanoniziran je već 1234. godine, odlukom pape Grgura IX. Red koji je osnovao brzo se proširio Europom i obilježio srednjovjekovni intelektualni život, dajući Crkvi neke od njezinih najvećih teologa, među kojima i Tomu Akvinskog. Dominikov naglasak na temeljitom studiju kao preduvjetu vjerodostojnog navješćivanja ostao je trajno obilježje reda sve do danas.

Krunica u pobožnoj predaji

Pučka predaja dugo je Dominiku pripisivala uvođenje krunice kao molitvenog oblika, tvrdeći da mu ju je u viđenju predala sama Blažena Djevica Marija kao oružje protiv krivovjerja. Suvremeni povjesničari smatraju tu poveznicu legendarnom, nastalom tek nekoliko stoljeća poslije, dok je sama molitva krunice postupno oblikovana kroz duže razdoblje i više izvora, a dominikanci su je kasnije snažno promicali. Bez obzira na povijesnu točnost te pojedinosti, ona zorno pokazuje koliko je Dominikov lik u pobožnoj svijesti ostao povezan upravo s jednostavnom, ponavljanom molitvom kao odgovorom na zabludu.