Sveti Duje, biskup i mučenik

Biskup u Saloni

Prema predaji koja se učvrstila u srednjem vijeku, Duje (Dujam, latinski Domnius) bio je biskup u Saloni, rimskom gradu nedaleko današnjeg Splita, i to osobni učenik apostola Petra, koji ga je poslao iz Rima da utemelji kršćansku zajednicu na obali istočnog Jadrana. Ta je predaja bila iznimno važna za srednjovjekovni Split, jer je apostolsko podrijetlo biskupije koristila kao argument za crkveni ugled i samostalnost grada u odnosu na susjedne biskupije. Povijesna istraživanja, osobito radovi arheologa Frane Bulića s početka 20. stoljeća, temeljeni na analizi natpisa i grobne arhitekture, pokazala su da je Duje zapravo živio kasnije, krajem 3. i početkom 4. stoljeća, pa je izjednačavanje s apostolskim učenikom iz 1. stoljeća pobožna predaja bez povijesne osnove, premda je stoljećima bila prihvaćena kao činjenica.

Progon i mučeništvo

Duje je, prema raspoloživim, ograničenim povijesnim podacima, pogubljen tijekom Dioklecijanova progona kršćana, oko 304. godine, kao salonitanski biskup. O okolnostima njegove smrti ne postoje detaljni suvremeni zapisi, za razliku od nekih drugih mučenika toga doba, pa se većina pojedinosti koje danas kolaju u pučkoj predaji temelji na kasnijim, znatno mlađim legendama. Zanimljivo je da je upravo car Dioklecijan, čiji je progon odnio Dujin život, bio rodom iz te iste pokrajine i u blizini Salone dao sagraditi svoju veliku umirovljeničku palaču, oko koje se poslije razvio grad Split.

Grob i prijenos moći

Nad njegovim je grobom u salonitanskoj nekropoli Manastirine već početkom 5. stoljeća podignuta velika bazilika, što svjedoči da je njegovo štovanje kao mučenika bilo ustaljeno već u ranom kršćanskom razdoblju grada. Kada su Salonu u prvim desetljećima 7. stoljeća razorili Avari i Slaveni, preživjelo se stanovništvo sklonilo u obližnju napuštenu Dioklecijanovu palaču na obali, tražeći zaštitu unutar njezinih debelih zidina. Splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin oko 650. godine prenio je Dujine moći upravo u carev mauzolej u središtu palače, koji je time pretvoren u splitsku katedralu - građevinu podignutu za cara koji je progonio kršćane, a koja danas čuva moći upravo njegove žrtve, u jednom od najupečatljivijih povijesnih obrata na istočnojadranskoj obali.

Zaštitnik Splita

Duje je od toga vremena zaštitnik Splita i cijele splitsko-makarske nadbiskupije, a njegov je lik postao gotovo istoznačan s identitetom samoga grada. Dio njegovih moći, prema predaji, nalazi se i u kapeli svetog Venancija u rimskoj bazilici svetog Ivana Lateranskog, kamo je odnesen u ranom srednjem vijeku zajedno s moćima drugih salonitanskih mučenika.

Štovanje danas

Blagdan svetog Duje slavi se 7. svibnja svečanom liturgijom u splitskoj katedrali, otvaranjem njegove škrinje s moćima i procesijom kroz središte grada, uz brojne kulturne, gospodarske i zabavne događaje koji su se s vremenom razvili u opsežnu gradsku svetkovinu poznatu jednostavno kao »Sudamja«, jedan od najvažnijih datuma u splitskom gradskom kalendaru.

Lik u splitskoj tradiciji

Osim liturgijskog štovanja, sveti Duje duboko je ukorijenjen i u svjetovnoj kulturi grada - po njemu je nazvan splitski nogometni klub, njegov se lik nalazi na gradskom grbu i pečatu, a izraz »po Duju« u svakodnevnom je govoru Splićana sinonim za nešto pouzdano i sigurno. Ta isprepletenost crkvenog i građanskog identiteta čini Duju rijetkim primjerom sveca čije štovanje nadilazi vjerske okvire i postaje dio šireg gradskog zajedništva, bez obzira na osobnu vjeru pojedinca.

Povijesna kritika predaje

Osim pitanja apostolskog podrijetla, povjesničari upozoravaju i na to da izvorni izvještaji o Dujinu mučeništvu jednostavno ne postoje - najraniji sačuvani opisi njegove smrti nastali su stoljećima kasnije, oslanjajući se na opću predaju o progonu kršćana u Dioklecijanovo doba, a ne na konkretno, suvremeno svjedočanstvo o njegovu slučaju. To je uobičajeno za mnoge mučenike iz razdoblja posljednjih rimskih progona, čija su imena i osnovne činjenice o smrti sačuvani u lokalnoj predaji i grobnim natpisima, dok su detaljni opisi mučeništva naknadno dopisani prema uvriježenim književnim obrascima tadašnje hagiografije.