Sveti Edvard Ispovjednik, kralj

Djetinjstvo u progonstvu

Edvard je rođen 1003. godine kao sin engleskog kralja Ethelreda II. i Eme, kćeri normandijskog vojvode Rikarda. Kad su Danci preuzeli vlast u Engleskoj, Edvard je s bratom Alfredom, još kao dijete mlađe od deset godina, poslan na dvor svoga ujaka, vojvode Normandije, gdje je proveo najveći dio mladosti u progonstvu, daleko od domovine kojom će kasnije vladati.

Uspon na prijestolje

Nakon smrti polubrata Hardicanuta 1042. godine, Edvard je, u dobi od oko četrdeset godina, postao kralj Engleske. Njegovo je stupanje na vlast, za razliku od mnogih prijestolonasljeđa tog doba, proteklo mirno - prihvatili su ga čak i danski doseljenici u Engleskoj, zahvaljujući njegovoj blagoj i pobožnoj naravi.

Miroljubiva i pravedna vladavina

Njegovih dvadeset i četiri godine vladavine odlikovala se izuzetnom stabilnošću za tadašnje prilike. Vodio je ratove samo kako bi suzbio pljačkaški upad Velšana te pomogao škotskom kralju Malcolmu III. protiv uzurpatora Macbetha. Ukinuo je nepopularan porez zvan danegeld, održavajući državne financije prihodima iz vlastitog kraljevskog posjeda umjesto novim nametima, što mu je donijelo trajnu naklonost podanika.

Prema predaji, Edvard je položio zavjet čistoće te je sa suprugom Editom, kćeri moćnog grofa Godwina, živio u braku koji je, prema toj predaji, ostao neizvršen u tjelesnom smislu - podatak koji se u historiografiji tumači različito i ne može se sa sigurnošću dokazati u svim pojedinostima.

Westminsterska opatija

Umjesto planiranog hodočašća u Rim, kojim se prije toga bio zavjetovao, papa mu je dopustio da zavjet ispuni obnovom opatije svetog Petra u Westminsteru. Posvećenje nove crkve održano je tjedan dana prije njegove smrti - Westminsterska opatija od tada je mjesto krunidbi i pokopa engleskih vladara sve do danas.

Smrt i nasljeđe

Edvard je umro 5. siječnja 1066. u Westminsteru, bez izravnog nasljednika, što je otvorilo pitanje nasljedstva prijestolja koje je iste godine dovelo do normanskog osvajanja Engleske pod Vilimom Osvajačem. Prema predaji, bio je prvi engleski kralj koji je dodirom navodno liječio bolest poznatu kao kraljevska bolest (skrofulozu) - praksa koju su kasniji engleski i francuski vladari stoljećima nastavili, a koju Crkva danas navodi kao dio srednjovjekovne pobožne tradicije, ne kao dokazano medicinsko izlječenje.

Kanonizacija

Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim 1161. godine. Njegovo netaknuto tijelo svečano je preneseno 13. listopada 1163., u nazočnosti kralja Henrika II., što je i danas datum njegova blagdana.

Sukobi na dvoru

Unatoč slici mirnog i pobožnog vladara, Edvardova vladavina nije bila bez napetosti - na dvoru su se sukobljavale normanske i anglosaske struje, a 1051. kralj je čak protjerao moćnog grofa Godwina, oca svoje supruge Edite, zbog političkog sukoba; spor je riješen tek sljedeće godine pregovorima. Nakon Godwinove smrti 1053. njegov sin Harold postao je najutjecajniji čovjek na dvoru, a Edvard ga je, prema kasnijoj predaji, pred kraj života imenovao svojim nasljednikom - odluka koja je izravno dovela do bitke kod Hastingsa i normanskog osvajanja Engleske iste 1066. godine.

Zaštitnik kraljevske obitelji

Kad je 1102. godine njegov grob u Westminsteru otvoren radi provjere, tijelo je, prema svjedočanstvu nazočnih, pronađeno netaknuto - okolnost koja je znatno pridonijela njegovu ugledu sveca još prije službene kanonizacije 1161. godine. Do 1348. Edvard je bio glavni zaštitnik Engleske, sve dok ga na tom mjestu nije zamijenio sveti Juraj, kojeg je uveo kralj Edvard III. u sklopu viteškog Reda podvezice. Ipak, Edvard je ostao zaštitnik engleske kraljevske obitelji, a njegov se blagdan 1689. godine proširio na cijelu Crkvu, s datumom 13. listopada - danom prijenosa njegovih moći iz 1163. U suvremenom kalendaru spomen mu se u pojedinim mjestima bilježi i 5. siječnja, na dan njegove smrti.