Sveti Efrem Sirski, đakon i crkveni naučitelj

Podrijetlo u Nizibisu

Efrem je rođen oko 306. godine u Nizibisu, gradu na sjeveroistočnoj granici Rimskog Carstva, danas Nizip u jugoistočnoj Turskoj, u vrijeme kad je taj pogranični grad bio izložen stalnim sukobima između Rima i Perzije. Prema izvorima, otac mu je bio poganski svećenik božice Abnil ili Abizal, dok je majka potjecala iz Amide. Efrem se, dakle, nije rodio u kršćanskoj obitelji, nego se obratio tek u mladosti, pod utjecajem biskupa Jakova Nizibijskog, koji ga je uveo u kršćanska otajstva. Krstio se, prema različitim izvorima, u osamnaestoj ili dvadeset osmoj godini života, u trenutku kad je kršćanstvo u Rimskom Carstvu, nakon Milanskog edikta 313. godine, prestalo biti progonjena vjera.

Đakon u opkoljenom gradu

Ostao je uz biskupa Jakova i pomagao mu u vođenju bogoslovske škole u Nizibisu, koja je pod njegovim usmjerenjem postala jedno od važnih središta sirijskog kršćanstva. Za đakona je zaređen prije 338. godine, no svećeničko ređenje nikada nije primio, ostao je đakon do kraja života. U Nizibisu je proživio tri perzijske opsade grada, 338., 346. i 350. godine, o kojima je pisao u svojim himnama, opisujući stradanje stanovništva i, prema predaji, izbavljenje grada.

Pjesnik i učitelj

Efrem je bio jedan od najplodnijih crkvenih pisaca svojega doba na sirijskom jeziku. Njegovo djelo obuhvaća biblijske komentare uz Stari i Novi zavjet, propovijedi u prozi i osobito velik broj himana, kojima je teme poput Trojstva, utjelovljenja i euharistije prenosio u pjesničkom obliku, prilagođenom pjevanju u zajednici. Prema svjedočanstvu svetog Jeronima, njegova su djela bila toliko cijenjena da su se u nekim crkvama čitala javno, odmah nakon svetog pisma. Kasnije su prevedena na grčki, armenski i arapski jezik, čime se njegov utjecaj proširio daleko izvan sirijskog govornog područja.

Preseljenje u Edesu

Kad je 363. Nizibis, nakon poraza cara Julijana, prepušten Perzijskom Carstvu, Efrem se s dijelom kršćanske zajednice preselio u Edesu, gdje je proveo posljednjih deset godina života. Ondje je nastavio djelovati kao učitelj i pisac, a izvori ga opisuju kao pustinjaka poznatog po strogoj askezi i oštroumnosti u tumačenju Pisma. Prema predaji, u Edesi je za vrijeme gladi organizirao pomoć siromasima i njegovao bolesne, dijeleći ono malo što je imao.

Nasljeđe himnodije

Efremov je pjesnički oblik, poznat kao madraša, strofična pjesma s refrenom namijenjena pjevanju uz pratnju ženskog zbora, ostavio dubok trag u sirijskoj liturgiji i nadahnuo kasnije bizantske i armenske crkvene pjesnike. Ciklusi kao što su Himne o raju, Himne o rođenju i Himne protiv krivovjerja pokazuju koliko je vješto teološke rasprave, osobito protiv arijanaca i gnostika, znao pretočiti u pristupačan, pjevan jezik razumljiv običnim vjernicima. Zbog te sposobnosti da složeno bogoslovlje izrekne jednostavno, ostao je uzor propovjednicima i piscima duhovne poezije sve do danas.

Smrt i štovanje

Umro je u lipnju 373. u Edesi i, prema izvorima, pokopan je bez ikakve raskoši, na groblju za strance. Armenski redovnici samostana svetog Sergija u Edesi kasnije su čuvali njegove relikvije. Zbog dubine i ljepote svojih himana nazivan je „harfom Duha Svetoga“ i „suncem Siraca“, naslovima koje su mu davale i pravoslavna, i monofizitska, i nestorijanska zajednica, znak koliko je njegovo djelo nadilazilo kasnije crkvene podjele. Rimski martirologij prvotno ga je bilježio 1. veljače, a papa Benedikt XV. proglasio ga je 1920. crkvenim naučiteljem, uz spomen 9. lipnja. Njegovo djelo i danas čitaju i pravoslavni, i katolici, rijedak primjer sveca kojega gotovo jednako štuju sve grane kršćanstva nastale iz nekadašnjega jedinstva Crkve.