Sveti Egidije, opat

Nesigurno podrijetlo

O Egidijevu podrijetlu i točnom vremenu života izvori se razilaze: povjesničari ga smještaju negdje između 6. i 8. stoljeća, neki ga poistovjećuju s Egidijem kojeg je sveti Cezarije Arlski početkom 6. stoljeća poslao u Rim, dok drugi njegovu smrt datiraju tek u 720-e ili 730-e godine. Hrvatska pobožna predaja slijedi stariju verziju prema kojoj se rodio oko 650. godine, vjerojatno u Grčkoj, u uglednoj obitelji, te se iz poniznosti, bježeći od glasa o svojim čudesnim ozdravljenjima, uputio na zapad.

Pustinjački život i košuta

Nastanio se, prema predaji, u gustoj šumi u južnoj Francuskoj, u kraju koji se poslije nazvao Provansa, u blizini rijeke Rhone, gdje je živio u osami posvećen molitvi, hraneći se korijenjem i biljem. Legenda pripovijeda da mu je Bog poslao pitomu košutu koja ga je svakodnevno hranila svojim mlijekom.

Susret s kraljem Vizigota

Prema predaji, tijekom kraljevskog lova vizigotski kralj Wamba, progoneći tu istu košutu, slučajno je ranio strijelom samog Egidija kad se životinja sklonila uz njega. Kralj se, zatečen njegovom svetošću i praštanjem, pokajao te mu ponudio novac, koji je Egidije odbio, prihvativši umjesto toga zemljište za podizanje samostana.

Osnivanje samostana

Na tom je zemljištu Egidije osnovao opatiju koja je prema njemu dobila ime Saint-Gilles, u francuskoj pokrajini Gard, oko koje se razvilo istoimeno naselje. Samostan je okupio brojne redovnike, a Egidije mu je bio prvim opatom.

Smrt i širenje štovanja

Umro je, prema predaji, u Saint-Gillesu, iako se točna godina razlikuje od izvora do izvora, od oko 710. do 730-ih godina. Iako je najveći dio pojedinosti o njegovu životu zapisan tek stoljećima poslije njegove smrti i pripada pobožnoj legendi, a ne suvremenom svjedočanstvu, njegov je kult u srednjem vijeku postao jedan od najraširenijih u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Saint-Gilles je postao važno hodočasničko odredište na putu prema Santiagu de Composteli, a Egidije je uvršten među Četrnaest svetih pomoćnika, skupinu svetaca posebno zazivanih u nevoljama. Zaziva se protiv groznice i duševnih tegoba, a njegovo je štovanje ostalo živo do danas, unatoč legendarnom karakteru većine pojedinosti njegova života.

Utjecaj samostana i knjižnice

Opatija Saint-Gilles, koju je Egidije osnovao u dolini rijeke Gard, u srednjem je vijeku prerasla u jedno od važnijih duhovnih i gospodarskih središta južne Francuske, s bogatom knjižnicom i školom, a njome su upravljali brojni ugledni opati u stoljećima nakon njegove smrti. Zbog položaja na hodočasničkim putovima prema Santiagu de Composteli, uz sam Rim i Jeruzalem jednom od tri najvažnija odredišta srednjovjekovnog kršćanskog hodočašća, samostan je postao mjesto stalnog dolaska vjernika iz cijele Europe, što je dodatno učvrstilo Egidijev kult daleko izvan Provanse.

Zaštitnik brojnih zvanja i potreba

Tijekom srednjeg vijeka Egidije je postao jedan od najomiljenijih svetaca zapadne Europe, zazivan ne samo protiv straha, tjeskobe i padavice, nego i kao zaštitnik prosjaka, invalida, kovača i dojilja, dok su njegove moći, prema predaji, 1562. godine prenesene u Toulouse. Njegov se lik u umjetnosti gotovo redovito prikazuje uz košutu pogođenu strijelom, motiv koji je postao prepoznatljiv simbol milosrđa prema slabijima i spremnosti da se za druge primi udarac namijenjen nekome drugom.

Mjesto među Četrnaest svetih pomoćnika

Egidije je, uz svece poput Blaža, Barbare i Kristofora, uvršten u skupinu Četrnaest svetih pomoćnika, štovanu osobito u srednjovjekovnoj Njemačkoj i srednjoj Europi kao zbor zagovornika u velikim tjelesnim i duševnim nevoljama. Ta je skupina svetaca doživjela poseban procvat pobožnosti u vrijeme velikih epidemija kuge u 14. stoljeću, kada su vjernici masovno tražili njihov zagovor, a Egidijevo se ime u tom nizu zadržalo sve do danas, iako je izvorna povijesna jezgra njegova života danas gotovo posve prekrivena pobožnom predajom.