Sveti Elred iz Rievaulxa, opat

Dijete svećeničke obitelji

Elred je rođen oko 1110. u Hexhamu u sjevernoj Engleskoj, kao sin Eilafa, oženjenog svećenika iz obitelji koja je generacijama služila tamošnjoj crkvi. Obrazovanje je stekao u Roxburghu, tadašnjoj škotskoj prijestolnici, gdje se isticao inteligencijom i lakoćom u druženju. Zahvaljujući tim sposobnostima ušao je u krug mladih plemića na dvoru kralja Davida I. Škotskog kao pratilac kraljeva sina, princa Henryja, gdje je dobio priliku za ugodan i utjecajan svjetovni život.

Odlazak u Rievaulx

Unatoč izgledima na dvoru, Elred je odlučio napustiti tu putanju te je oko 1134. stupio u novoosnovanu cistercitsku opatiju Rievaulx u Yorkshireu. Brzo se istaknuo poniznošću i sposobnošću vođenja drugih te je imenovan učiteljem novaka, na dužnosti na kojoj je, prema izvorima, pokazivao „izvanrednu nježnost i strpljivost” prema mladim redovnicima. Godine 1143. poslan je s dvanaestoricom redovnika osnovati novu opatiju u Revesbyju u Lincolnshireu, gdje je kratko vrijeme bio i sam opat.

Opat Rievaulxa

Godine 1146. izabran je za opata Rievaulxa, nasljeđujući prvog opata Wilijama. Pod njegovim je vodstvom samostan narastao na oko šest stotina redovnika i laičke braće te postao jedan od najvažnijih cistercitskih domova u Engleskoj; Elred je ujedno djelovao kao poglavar nad ostalim engleskim cistercitskim opatijama. Poduzimao je misionarska putovanja među piktskim plemenima u Gallowayu na jugozapadu Škotske te je više puta putovao Engleskom i Škotskom, održavajući veze između dvaju kraljevstava.

Pisac o prijateljstvu i utjecaj na dvor

Elred je ostavio bogat književni opus: duhovna djela poput „Zrcala ljubavi” (Speculum Caritatis) i „O duhovnom prijateljstvu” (De spirituali amicitia), u kojima brani misao da prijateljstvo među ljudima, kad je pravo, može biti put prema Bogu, a ne zapreka duhovnom životu. Napisao je i nekoliko povijesnih djela, među njima životopis kralja Davida Škotskog te spise upućene engleskom kralju Henriku II., u kojima ga savjetuje kako biti dobar vladar i povezuje ga s anglosaskom kraljevskom lozom. Zahvaljujući tim vezama imao je znatan utjecaj na englesku i škotsku politiku svoga doba, a 1163. bio je nazočan prijenosu moći svetog Edvarda Ispovjednika u opatiji Westminster.

Bolest, smrt i štovanje

Posljednjih godina života Elred je teško bolovao, vjerojatno od gihta i drugih tegoba, no unatoč bolovima nastavio je primati redovnike koji su mu dolazili po savjet, provodeći sve više vremena u maloj ćeliji uz samostansku crkvu. Umro je 12. siječnja 1167. u Rievaulxu. Nikada nije službeno kanoniziran u modernom smislu, no štovan je od srednjeg vijeka kao svetac, poglavito unutar cistercitskog reda, gdje se njegov spomen slavi 3. veljače. Ostao je poznat kao „engleski sveti Bernard” zbog svog utjecaja na englesko redovništvo i duhovno pisanje o prijateljstvu i ljubavi.

Utjecaj na kasniju duhovnost

Elredovo djelo o duhovnom prijateljstvu ostalo je stoljećima gotovo zaboravljeno, da bi ga u dvadesetom stoljeću ponovno otkrili teolozi zainteresirani za kršćansko poimanje ljudske bliskosti i emocionalne privrženosti unutar redovničkog i svjetovnog života. Njegov pristup, u kojem prijateljstvo nije suprotstavljeno ljubavi prema Bogu nego može biti put prema njoj, danas se često navodi u raspravama o duhovnosti odnosa. Rievaulxska opatija, čije se ruševine i danas mogu posjetiti u Yorkshireu, ostaje simbolom razdoblja procvata engleskog cisterciskog redovništva kojemu je Elred dao snažan pečat.

Odnos prema kraljevskim dvorovima

Elred nikada nije potpuno prekinuo veze sa svijetom u kojem je odrastao: kao opat je više puta posredovao u sukobima između Engleske i Škotske, a njegovi spisi upućeni kralju Henriku II. pokazuju rijedak primjer redovnika koji istodobno živi strogim asketskim životom i aktivno savjetuje najviše svjetovne vlastodršce svoga doba, ne odričući se pritom kritičkog glasa prema njihovim postupcima.