Blaženi Eugen III., papa

Pier Bernardo iz okolice Pise

Rođen je pod imenom Pier Bernardo, krajem 11. ili početkom 12. stoljeća, u Montemagnu blizu Pise, u obitelji skromnijeg položaja. O njegovu ranom školovanju i mladosti sačuvano je malo podataka, no zna se da je prije ulaska u samostan djelovao kao svećenik ili crkveni službenik u rodnom kraju.

Susret sa svetim Bernardom

Godine 1138. Pier Bernardo susreo se sa svetim Bernardom iz Clairvauxa, čiji je nauk i način života toliko snažno djelovao na njega da je ubrzo stupio u cistercitski red kao njegov novak. Postao je opat samostana Svetog Vincencija i Anastazija u Tre Fontane kraj Rima, poznatog po strogosti i predanosti redovničkom životu prema Bernardovim reformskim načelima.

Neočekivan izbor za papu

Kad je 15. veljače 1145. umro papa Lucije II., zbor kardinala neočekivano je izabrao upravo bivšeg Bernardova učenika, mimoilazeći iskusnije kandidate iz vlastitih redova. Izbor je izvršen 18. veljače 1145. Prema svjedočanstvima, izbor je njega samoga zatekao i uznemirio, jer se smatrao nedoraslim tako visokoj službi. Ustoličen je kao papa Eugen III. Sam sveti Bernard pisao je kardinalima da je novi papa pokazao skromnost i sklonost povučenom, molitvenom životu, više negoli spretnost za vanjske crkvene poslove, te mu je poslije pružio punu potporu, napisavši za njega priručnik o vođenju Crkve pod naslovom „De consideratione“.

Cistercitski red, kojemu se Eugen pridružio, u to je doba doživljavao snažan uspon zahvaljujući upravo djelovanju svetog Bernarda, koji je zagovarao povratak strogosti, siromaštvu i jednostavnosti redovničkog života nasuprot bogatstvu koje su neki drugi samostani u međuvremenu stekli. Eugenov ulazak u taj red i njegovo kasnije zaređenje za opata svjedoče o dubini utjecaja koji je Bernard imao na crkvene krugove svojega vremena.

Sukob s rimskim pukom

Eugenov pontifikat obilježio je dugotrajan sukob s rimskim pukom, koji je pod vodstvom Arnalda Brescijskog tražio uspostavu gradske republike i slobodnih građanskih institucija s izravnim izborom senatora, neovisno o papinskoj vlasti. Pritisak pobunjenika bio je toliko snažan da je Eugen bio prisiljen noću pobjeći iz Rima kako bi izbjegao njihov bijes. Više je puta napuštao grad i djelovao iz progonstva, osobito iz Francuske, gdje je proveo nekoliko plodnih godina baveći se crkvenom stegom, obrazovanjem klera i borbom protiv hereza.

Drugi križarski rat i crkvena djelatnost

Na Eugenov poticaj sveti Bernard je 1146. počeo propovijedati drugi križarski rat, koji je papa podupirao kao obranu kršćanstva na Istoku. Tijekom pontifikata predsjedao je i s više crkvenih sabora, među njima u Parizu, Trieru, Reimsu i Cremoni, na kojima se raspravljalo o crkvenoj stezi i pravovjerju. U Rim se privremeno vratio 1149. uz vojnu pomoć, no nemiri se time nisu trajno smirili. Drugi križarski rat, unatoč sudjelovanju najvećih europskih vladara, završio je neuspješno.

Njegovo doba obilježila je i šira borba oko odnosa duhovne i svjetovne vlasti u srednjovjekovnoj Europi, u kojoj su pape sve odlučnije branili neovisnost Crkve od pritiska gradskih komuna i svjetovnih vladara. Eugenov sukob s rimskom komunom, koju je predvodio bivši redovnik i propovjednik Arnaldo Brescijski, bio je jedan od najizrazitijih primjera te napetosti u 12. stoljeću, a nastavio se i pod njegovim nasljednicima sve dok Arnaldo nije uhićen i pogubljen 1155. godine.

Smrt i štovanje

Umro je u Tivoliju 8. srpnja 1153., a pokopan je u bazilici svetog Petra u Rimu. Unatoč sukobima koji su obilježili njegovu službu, ostao je vjeran jednostavnosti redovničkog života sve do kraja, što je izazivalo poštovanje suvremenika. Štovan je kao blaženik, a njegov kult potvrdio je papa Pio IX. 1872. godine. Blagdan mu se slavi 8. srpnja.