Sveti Euzebije, opat

Put od Cremone do Rima

Euzebije je rođen u Cremoni, u sjevernoj Italiji, u vrijeme koje se točno ne može odrediti, vjerojatno sredinom 4. stoljeća, u razdoblju kad je kršćanstvo tek nedavno postalo dopuštena, a potom i državna vjera Rimskog Carstva. Kao mlad čovjek otputovao je u Rim, tadašnje veliko crkveno i kulturno središte Zapada, gdje je upoznao svetog Jeronima, jednog od najvećih crkvenih učenjaka toga doba, poznatog po svojem poznavanju hebrejskog, grčkog i latinskog jezika.

Susret s Jeronimom, koji je u Rimu tada djelovao kao tajnik pape Damaza, pokazao se presudnim za ostatak Euzebijeva života: odlučio je napustiti svjetovni put i pridružiti se krugu učenjaka i asketa koji su se okupljali oko slavnog crkvenog oca.

Život u Betlehemu

Iz Rima je Euzebije, zajedno s dijelom te zajednice, otputovao u Svetu zemlju, gdje se pridružio skupini koju su u Betlehemu osnovali Jeronim, rimska plemkinja sveta Paula i njezina kći sveta Eustohija, nakon što su napustili Rim u potrazi za strožim asketskim životom bliže mjestima Kristova djelovanja. Prema svjedočanstvu iz jednog Jeronimova pisma, Euzebije nije poznavao grčki jezik, pa je od Jeronima tražio da mu na latinski prevede i pojednostavi jedno poznato pismo pape Epifanija Salaminskog, kako bi ga lakše razumio i time bolje pratio teološke rasprave koje su se u zajednici vodile.

U Betlehemu je neko vrijeme djelovao kao opat samostana koji je vodio muški dio te zajednice, dok su Paula i Eustohija upravljale ženskim samostanom u susjedstvu, prenoseći ondje duh stroge molitve, posta i prepisivanja svetih tekstova koji je obilježavao cjelokupno Jeronimovo djelovanje u Betlehemu.

Povratak u Cremonu i spor oko Origena

Oko 400. godine Euzebije se vratio u rodnu Cremonu, gdje je nastavio djelovati u duhu koji je ponio iz Betlehema, prenoseći na Zapad iskustvo redovničkog života stečeno u Svetoj zemlji. U to je vrijeme zapadnu Crkvu potresao velik spor oko nauka aleksandrijskog teologa Origena iz 3. stoljeća, čija su neka učenja, poput onih o pretpostojanju duša, poslije bila ocijenjena spornima i teološki neprihvatljivima.

Prema predaji koju prenose Jeronimova pisma, Euzebije je bio jedan od onih koji su putovali u Rim nastojeći uvjeriti papu Anastazija da osudi sporne dijelove Origenova nauka, čime se otvoreno pridružio Jeronimu na strani protivnika origenizma, nasuprot Rufinu iz Akvileje, nekadašnjem Jeronimovu prijatelju s kojim je zbog tog spora došlo do trajnog razlaza.

Smrt i štovanje

O točnom datumu i okolnostima Euzebijeve smrti ne postoje pouzdani podaci koji bi nadilazili spomen u Jeronimovim pismima; predaja njegov spomen smješta u rano 5. stoljeće. Štuje se kao svetac, ponajprije zbog svoje bliskosti sa svetim Jeronimom i doprinosa prenošenju biblijske učenosti i redovničkog duha sa Istoka na Zapad, u trenutku kad je takvo znanje na latinskom govornom području bilo još uvijek rijetko.

Njegov život ostaje poznat gotovo isključivo kroz Jeronimova pisma i spomenutu ulogu u origenističkom sporu, što ga svrstava među one svece o čijem se osobnom životu zna malo izvan djelovanja uz veće povijesne osobe, no čije je svjedočanstvo ipak sačuvano zahvaljujući upravo tom društvu.

Skromni suradnik velikog djela

Euzebijeva priča podsjeća da su velika djela crkvene povijesti, poput Jeronimova prijevoda Biblije poznatog kao Vulgata, nastajala uz pomoć čitavog kruga suradnika čija su imena danas gotovo zaboravljena. Bez ljudi poput Euzebija, koji su prepisivali tekstove, organizirali svakodnevni život zajednice i putovali radi prikupljanja sredstava, veliki učenjaci poput Jeronima ne bi mogli ostvariti djela koja su obilježila cijelu zapadnu kršćansku tradiciju.