Sveti Eusebije Vercelski, biskup

Podrijetlo i dolazak u Rim

Eusebije se rodio na Sardiniji, prema predaji potkraj 3. ili početkom 4. stoljeća, u vrijeme kad je kršćanstvo na otoku već imalo organiziranu zajednicu, iako je Rimsko Carstvo još povremeno progonilo vjernike. Kao mladić došao je u Rim, gdje je stupio u službu Crkve kao lektor, čitač svetih spisa na bogoslužju, i ondje se izgradio u poznavanju crkvenih znanosti i Pisma, stječući povjerenje tadašnjeg klera i pape.

Prvi biskup Vercellija

Oko 345. godine papa Julije I. imenovao ga je biskupom Vercellija u sjevernoj Italiji, gradu koji do tada nije imao svojeg biskupa niti organiziranu kršćansku zajednicu usporedivu s većim gradovima Italije. Eusebije je time postao prvim biskupom u tom dijelu Piemonta, a njegov ugled stečen u Rimu pomogao mu je u organiziranju nove biskupije gotovo od temelja, uključujući izgradnju bogoslužnog života i katehezu novih vjernika.

Zajednički život klera

Eusebije je u svojoj biskupiji uveo obvezu da svećenici žive zajedno s njim, dijeleći molitvu, obroke i imovinu po uzoru na redovnički način života koji se u to doba širio na kršćanskom Istoku, osobito u Egiptu. Ta se praksa smatra jednim od najranijih oblika zajedničkog života klera na Zapadu i preteča je kasnijih zajednica kanonika koje su se razvile u srednjem vijeku diljem Europe. Uz to je Eusebije radio i na osnivanju novih biskupija u susjednim krajevima sjeverne Italije, širenjem crkvene organizacije izvan velikih gradskih središta.

Sabor u Milanu i sukob s arijanstvom

U vrijeme kad je arijanska hereza, koja je nijekala punu božansku narav Isusa Krista, imala potporu na carskom dvoru cara Konstancija II., Eusebije se odlučno suprotstavio pritiscima da je prihvati. Godine 355. sudjelovao je na crkvenom saboru u Milanu, sazvanom pod carskim pritiskom radi osude svetog Atanazija Aleksandrijskog, jednog od glavnih branitelja nicejske vjere protiv arijanaca. Eusebije je odbio potpisati osudu, predlažući umjesto toga da se sabor najprije dogovori oko temeljnih pitanja vjere prije nego što presuđuje pojedincu. Zajedno s Luciferom Kaljarskim i drugim biskupima ostao je pri odbijanju unatoč prijetnjama.

Progonstvo

Zbog tog otpora car Konstancije II. prognao ga je, najprije u Scitopolis u Palestini, zatim u Kapadociju i naposljetku u Gornji Egipat, u kraj poznat kao Tebaida, gdje je trpio poniženja i loše postupanje čuvara. Progonstvo je ukupno trajalo oko osam godina, tijekom kojih je Eusebije bio odvajan od svoje biskupije i zajednice klera koju je sam osnovao. Za to je vrijeme dopisivao sa svojim svećenstvom u Vercelliju, hrabreći ih pismima da ostanu vjerni nauku Crkve i ne popuste pred arijanskim pritiskom u njegovoj odsutnosti.

Povratak, smrt i štovanje

Kad je 361. godine na prijestolje došao car Julijan, poznat po tome što je ukinuo progone kršćana iz vjerskih razloga, prognanim biskupima dopušteno je vratiti se svojim biskupijama, pa se Eusebije 362. godine vratio u Italiju. Zajedno sa svetim Hilarijem Poitierskim nastavio je raditi na suzbijanju arijanstva, putujući po Italiji i Galiji te sudjelujući na crkvenim saborima koji su obnavljali nicejsku vjeru nakon godina carske potpore herezi. Umro je 371. ili 372. godine u Vercelliju, gdje je i pokopan; njegove relikvije čuvaju se u tamošnjoj katedrali posvećenoj njemu. Iako nije umro nasilnom smrću, tradicija ga je zbog patnji podnesenih u progonstvu dugo štovala gotovo kao mučenika. Štovan je od ranog srednjeg vijeka kao jedan od prvih poznatih branitelja nicejskog vjerovanja na Zapadu i utemeljitelj zajedničkog života klera, a njegov se spomendan u rimskom kalendaru slavi 2. kolovoza.