Sveti Evarist, papa i mučenik

Četvrti nasljednik svetog Petra

O podrijetlu Evarista malo se pouzdano zna. Stari popisi rimskih biskupa, kojima su se koristili crkveni pisci Irenej i Hipolit već u drugom stoljeću, slažu se da je Evarist bio četvrti nasljednik apostola Petra, odmah nakon svetog Klementa. Prema tim popisima, upravljao je Crkvom u Rimu otprilike osam godina, na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće, negdje između 98./99. i 106./107. godine.

Vrijeme bez zapisa

Najraniji povijesni izvori o njemu ne donose gotovo ništa konkretno. Euzebije Cezarejski u svojoj "Crkvenoj povijesti" jednostavno bilježi da je Evarist naslijedio Klementa na čelu rimske Crkve, bez ikakvih dodatnih pojedinosti o njegovu radu ili osobnosti. Kasnija, manje pouzdana predaja koju prenosi santiebeati.it ide i dalje, tvrdeći da je zaredio sedam đakona te posvetio sedamnaest svećenika i petnaest biskupa - podaci koje suvremeni povjesničari smatraju anakronim projiciranjem kasnije razvijene crkvene uprave na razdoblje o kojem se u stvarnosti zna vrlo malo.

Uređenje rimske Crkve

Kasniji zbornik životopisa papa, takozvani "Liber Pontificalis", pripisuje Evaristu da je rimskim svećenicima dodijelio određene crkve kao njihova sjedišta i da je grad podijelio na sedam crkvenih okruga radi lakšeg pastoralnog rada - santiebeati.it čak navodi broj od dvadeset pet takvih okruga, što pokazuje kako predaja o ovom pitanju nije jedinstvena. Suvremeni povjesničari, međutim, upozoravaju da ti podaci vjerojatno odražavaju kasniji razvoj crkvene uprave, a ne stvarno stanje u Evaristovo vrijeme, kad je kršćanska zajednica u Rimu još bila razmjerno malena.

Smrt i mjesto počinka

Predaja Evarista naziva mučenikom, no njegovo mučeništvo nije povijesno dokazano - u to je doba kršćanstvo u Rimu povremeno bilo izloženo progonima, ali nema izravnog svjedočanstva o okolnostima njegove smrti. Prema predaji, pokopan je u blizini groba svetog Petra na Vatikanskom brežuljku. Kasnije su mu pseudoizidorovski krivotvoritelji pripisali nekoliko dekreta koji sigurno ne potječu od njega, što dodatno otežava razlikovanje povijesnog Evarista od legende. Njegov se blagdan slavi 26. listopada.

Crkva bez velikih građevina

Valja imati na umu da u Evaristovo doba kršćani u Rimu još nisu imali javne bazilike kakve poznajemo iz kasnijih stoljeća - zajednice su se okupljale u privatnim kućama imućnijih vjernika, takozvanim domus ecclesiae. Ako je Evarist doista počeo raspoređivati svećenike po pojedinim kućnim zajednicama, to bi značilo da je postavljao temelje kasnijeg sustava rimskih titula, crkava koje su stoljećima poslije nosile imena svojih prvotnih vlasnika.

Zašto je njegov lik tako nejasan

Razlog zašto o Evaristu znamo tako malo leži u samoj prirodi ranog kršćanstva - zajednica je bila malena, povremeno progonjena i nije ostavljala pisane tragove o svakodnevnom djelovanju svojih poglavara. Tek kad je Crkva u sljedećim stoljećima postala brojnija i vidljivija, počeli su nastajati opsežniji zapisi o životu njezinih vođa. Evarist ostaje jedan od onih ranih papa o kojima znamo prije svega da su postojali i da su, u nemirno i opasno vrijeme, čuvali kontinuitet apostolskog nasljeđa.

Zašto je popis nasljednika važan

Za ranu je Crkvu bilo iznimno važno moći dokazati neprekinut niz nasljednika od samih apostola - to je bio jedan od glavnih argumenata protiv brojnih heretičkih skupina drugog stoljeća, koje su tvrdile da posjeduju tajno, izravno predano znanje mimo redovite crkvene uprave. Upravo se zato Irenej Lyonski, pišući protiv takvih skupina, pozivao na popis rimskih biskupa u kojem se nalazi i Evaristovo ime kao dokaz kontinuiteta i pouzdanosti apostolskog nauka. U tom smislu Evarist, iako osobno gotovo nepoznat, ima svoje mjesto u samim temeljima kako je rana Crkva shvaćala vlastiti identitet i vjerodostojnost, a njegovo ime i danas stoji zapisano u rimskom kanonu mise, među imenima najranijih papa, gdje se svakodnevno izgovara na tisućama oltara diljem svijeta, iako o čovjeku iza tog imena znamo tako malo.