Sveti Feliks i Adaukt, mučenici

Svećenik u doba progona

Feliks je bio rimski svećenik koji je djelovao u vrijeme progona kršćana u Rimskome Carstvu, prema starijoj predaji vezanoj uz Dioklecijanovo doba krajem 3. i početkom 4. stoljeća, iako suvremeni povjesničari njihovo mučeništvo smještaju šire, u razdoblje 3. do 4. stoljeća. Prema predaji sačuvanoj u rimskim martirologijima, Feliks je uhićen zbog vjere, osuđen na smrt te vođen izvan gradskih zidina, prema Ostijskoj cesti, na pogubljenje.

Neočekivani suputnik

Predaja, zapisana u legendarnoj „Passio“ nastaloj tek u 7. stoljeću, pripovijeda da je dok su Feliksa vodili na smaknuće nepoznati prolaznik, vidjevši njegovu postojanost, iznenada pred svima izjavio da je i sam kršćanin. Time se svojevoljno pridružio Feliksovoj sudbini, iako do tog trenutka nije bio uhićen niti optužen. Stražari su ga odmah uhitili i pogubili zajedno s Feliksom.

Ime Adaukt

Budući da mu ime nije bilo poznato, u latinskom tekstu spomenute „Passio“ zabilježeno je da je „pridodan Feliksovoj mučeničkoj kruni“ - „eo quod sancto Felici auctus sit ad coronam martyrii“ - odakle mu dolazi ime Adauctus, „pridodani“ ili „dodani“. To ga čini rijetkim primjerom sveca poznatog isključivo po okolnostima svoje smrti, bez ikakvih drugih životopisnih podataka.

Pokop u katakombama Komodile

Obojica su pogubljena i pokopana zajedno u kriptama nekropole Komodila (Commodilla) uz Via Ostiense u Rimu, blizu bazilike svetog Pavla izvan zidina. Arheološka istraživanja te kripte, koja su počela 1720. godine i nastavljena nakon obnove 1903. godine, otkrila su neke od najstarijih paleokršćanskih fresaka s prikazima Petra, Pavla, Stjepana, Feliksa i Adaukta, što potvrđuje staro i ustaljeno štovanje na tom mjestu.

Štovanje

Spomen Feliksa i Adaukta nalazi se već u najstarijim rimskim kalendarima mučenika, što povjesničari smatraju znakom da je njihov kult, iako se malo zna o pojedinostima, utemeljen na stvarnom ranom štovanju u samom Rimu. Prema predaji, papa Lav IV. u 9. je stoljeću dio njihovih moći darovao Hermengardi, suprizi cara Lotara, što je pridonijelo širenju njihova kulta u sjevernu Europu. Spomendan se slavi 30. kolovoza, a njihova priča ostaje zapamćena prvenstveno kao svjedočanstvo o neočekivanoj hrabrosti prolaznika koji je odlučio podijeliti sudbinu osuđenoga.

Mjesto u kalendaru rimskih mučenika

U doba kad su Feliks i Adaukt stradali, Rimsko Carstvo je kroz nekoliko valova progona pokušavalo iskorijeniti kršćanstvo, posebice posljednjim i najžešćim progonom pod carem Dioklecijanom, koji je zahtijevao javno žrtvovanje poganskim bogovima kao dokaz odanosti državi. Odbijanje takve žrtve, kakvo je prema predaji pokazao i Feliks, redovito je značilo smrtnu presudu. Upravo je otpor tom zahtjevu, a ne neko drugo djelo, ono što je Feliksa dovelo pred krvnika, dok Adaukt nikada nije bio ni optužen, nego se sam izložio istoj presudi.

Zašto je priča upamćena

Povjesničari upozoravaju da su najraniji izvori o dvojici mučenika šturi i da opširnija „Passio” s pojedinostima o njihovu susretu na putu do gubilišta nastaje tek stoljećima poslije, u 7. stoljeću, kad se hagiografska književnost često dopunjavala pobožnim pripovijedanjem kako bi se vjernicima predočio primjer za nasljedovanje. Zbog toga se točan tijek događaja ne može sa sigurnošću rekonstruirati, dok samo postojanje kulta na mjestu njihova pokopa u Komodilinim kriptama, potvrđeno arheološki, povjesničari smatraju čvrstim dokazom da je riječ o stvarnim ranim mučenicima, a ne o kasnijoj izmišljotini.

Poruka za vjernike

Zbog neobičnosti svoje priče, Feliks i Adaukt ostali su u srednjovjekovnoj pobožnosti primjer spontane solidarnosti u vjeri - Adaukt se, prema predaji, izložio smrti ne iz dužnosti ni straha od kazne, nego iz slobodnog uvjerenja da ne smije šutjeti dok drugi trpi zbog iste vjere koju i on ispovijeda. Ta je crta njihova kulta, više nego pojedinosti biografije, ono što je stoljećima činilo njihov spomen privlačnim propovjednicima i piscima martirologija.