Sveti Feliks iz Nole, svećenik

Odricanje od nasljedstva

Feliks je rođen u Noli, gradiću nedaleko Napulja, vjerojatno u 3. stoljeću. Nakon očeve smrti razdijelio je gotovo cijelo naslijeđeno imanje siromasima, zadržavši za sebe tek toliko koliko je bilo nužno za život. Biskup Nole, Maksim, zaredio ga je za svećenika, prepoznavši u njemu čovjeka spremnog na potpunu predanost službi zajednice.

Decijev progon

Kad je 250. izbio Decijev progon kršćana, biskup Maksim morao je pobjeći iz grada kako bi izbjegao uhićenje. Vlasti su tada uhitile Feliksa: prema predaji, bio je surovo bičevan, okovan lancima i bačen u tamnicu. Jedne mu se noći, kaže predaja, ukazao anđeo koji mu je naložio da pođe pomoći Maksimu, koji se skrivao izvan grada, iznemogao od gladi i hladnoće. Okovi su, prema toj priči, spali sa Feliksa, vrata tamnice su se otvorila, a on je uspio pronaći biskupa i vratiti ga u sigurnost.

Skrivanje i čudesno izbjegavanje uhićenja

Kad su ga progonitelji ponovno tražili, Feliks se sakrio u pukotinu razrušenog zida; prema predaji, pauk je preko otvora rupe u koju se sklonio ispreo mrežu, pa su vojnici, vidjevši neoštećenu paučinu, zaključili da ondje nitko nije mogao ući te su odustali od pretrage. U toj se priči, kako je bilježe kasniji pisci poput svetog Paulina Nolskog, Grgura Turskog i časnoga Bede, vidi tipičan obrazac pobožne predaje o mučenicima koji su izmakli smrti: teško je razlučiti povijesnu jezgru od kasnijeg uljepšavanja, no ostaje činjenica da je Feliks progon preživio, za razliku od mnogih svojih suvremenika.

Život nakon progona

Feliks je proveo oko šest mjeseci skriven u suhom bunaru dok se progon nije stišao, nakon čega se vratio svojoj službi u Noli. Kad je nakon Maksimove smrti zajednica poželjela njega za novog biskupa, on je odbio čast i nagovorio vjernike da za biskupa izaberu starijeg svećenika. Budući da mu je preostali dio imanja bio zaplijenjen tijekom progona, uzdržavao se obrađujući tri jutra zemlje vlastitim rukama, a višak prihoda i dalje je dijelio potrebitima.

Smrt i štovanje

Feliks je doživio duboku starost i umro 14. siječnja, premda točna godina njegove smrti nije poznata. Njegov grob u Noli postao je već u 4. stoljeću jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta na zapadu, ponajviše zahvaljujući pjesmama i pismima svetog Paulina Nolskog koji je uz taj grob proveo velik dio života. U njegovu je čast podignuto pet crkava u okolici Nole, gdje se čuvaju njegove relikvije, dok se dio moći nalazi i u Rimu te Beneventu.

Paulin Nolski kao svjedok

Najvažniji izvor za Feliksov život, pjesnik i kasniji biskup Paulin Nolski, sam se preselio u Nolu krajem 4. stoljeća privučen upravo štovanjem ovog sveca te je svake godine za Feliksov blagdan pisao pohvalne pjesme, takozvane natalicije, u kojima je opisivao čudesa pripisana njegovu zagovoru i rast hodočasničkog svetišta oko njegova groba. Zahvaljujući tim pjesmama Nola je u kasnoj antici postala jedno od važnijih hodočasničkih središta zapadnog kršćanstva, usporedivo po ugledu s grobovima apostola u Rimu, iako danas znatno manje poznato.

Umjetnost i ikonografija

Prizor s paukovom mrežom koja skriva bjegunca postao je u kasnijoj kršćanskoj umjetnosti jedan od prepoznatljivih simbola božje providnosti u malim, naizgled beznačajnim stvarima, a ponavlja se i u pričama o drugim svecima. Feliksov se lik u ikonografiji često prikazuje s okovima u ruci, kao podsjetnik na tamnicu iz koje je, prema predaji, čudesno oslobođen kako bi pomogao svom biskupu.

Kult svetog Feliksa proširio se i izvan Italije zahvaljujući trgovačkim i hodočasničkim putovima kasne antike, a njegovo se ime spominje i u nekim ranim zapadnim martirologijima izvan Apeninskog poluotoka, što potvrđuje da je već u prvim stoljećima nakon smrti uživao ugled znatno širi od uskog kruga svoje rodne Nole.

Obiteljsko podrijetlo

Prema predaji koju prenosi santiebeati.it, Feliksov je otac bio Sirijac koji se doselio u Italiju i ondje se skrasio u Noli; Feliks je imao brata imenom Hermija, koji je, za razliku od njega, odabrao vojnu službu u rimskoj vojsci. Ta se obiteljska pojedinost navodi kao objašnjenje zašto je baš Feliks, oslobođen vojne obveze, mogao posvetiti život Crkvi.

Grob nazvan Ara Veritatis

Feliksov grob u Noli u kasnijoj se predaji naziva Ara Veritatis - "žrtvenik istine" - jer mu se pripisivala moć da na njemu izađe na vidjelo laž ili krivokletstvo počinjeno pred njim. Takva vjerovanja, uz brojna druga čudesa koja se pripisuju njegovu zagovoru na grobu, pridonijela su tome da je svetište u Noli već u 4. stoljeću postalo jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta na zapadu kršćanskog svijeta.