Sveti Feliks od Valoisa, opat

Povlačenje u šumu

Feliks je rođen 1127. godine. Prezime Valois nosio je, prema jednom tumačenju, jer je pripadao francuskoj kraljevskoj lozi Valois, a prema drugom jer je potjecao iz istoimene pokrajine sjeverno od Pariza. Kao mladić odrekao se svega što je posjedovao i povukao se u gustu šumu u biskupiji Meaux, u mjestu zvanom Cerfroid, gdje je živio u molitvi i motrenju, daleko od svjetovnog života na koji je bio odgajan, hraneći se onim što je šuma davala.

Susret s Ivanom od Mathe

U toj se šumi Feliksu, prema predaji reda, pridružio mlađi svećenik Ivan od Mathe, koji je nakon jednog viđenja tijekom mladomisničkog slavlja - u kojem je vidio anđela u bijelom odijelu s crveno-plavim križem kako drži za ruke dvojicu okovanih zarobljenika, jednog kršćanina i jednog muslimana - odlučio posvetiti život otkupu kršćana zarobljenih u ropstvu. Ivan je Feliksu predložio osnivanje novog redovničkog reda posvećenog upravo toj zadaći, poglavito otkupu zarobljenika u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, gdje su brojni kršćani nakon križarskih ratova i gusarskih napada završavali kao roblje. Zajedno su, s preporukama pariškog biskupa, krenuli put Rima da zamole papino odobrenje.

Red Presvetog Trojstva

Feliks i Ivan stigli su u Rim na početku pontifikata Inocenta III., koji je njihov naum odobrio. Red je službeno potvrđen 17. prosinca 1198. godine pod imenom Red Presvetoga Trojstva za otkupljenje zarobljenika (lat. Ordo Sanctissimae Trinitatis de redemptione captivorum), poznatiji kao trinitarci. Redovnici su nosili bijelo odijelo s crveno-plavim križem na prsima, prema slici iz Ivanova viđenja, a njihova je zadaća bila putovati u zemlje pod muslimanskom vlašću, pregovarati s vlastima i otkupljivati kršćanske zatočenike, često uz opasnost za vlastiti život. U početku su slijedili pravilo svetog Augustina, a kasnije, od 16. stoljeća, djelovali su i kao prosjački red.

Širenje reda u Francuskoj

Nakon osnutka Feliks se vratio u Francusku, gdje je bdio nad interesima nove zajednice dok je Ivan više puta osobno putovao u sjevernu Afriku radi otkupa. Osnovao je kuću u Parizu uz crkvu svetog Maturina, po kojoj su trinitarci u Francuskoj kasnije dobili i pučki naziv „maturini“. Uživao je potporu francuskog kralja Filipa Augusta i plemkinje Margarete od Bloisa, pa se red brzo širio diljem francuskoga kraljevstva i susjednih zemalja, oslanjajući se na milodare vjernika koji su plaćali otkupninu za zarobljenike.

Brzo širenje reda

Zahvaljujući kraljevskoj i plemićkoj potpori, trinitarski je red u nekoliko desetljeća od osnutka imao oko šest stotina samostana diljem Europe, od Francuske i Engleske do Španjolske i Italije. Matična je kuća bila upravo u Cerfroiu, na mjestu Feliksova nekadašnjeg pustinjačkog boravka, gdje je on proveo posljednje godine života posvećen upravljanju zajednicom i duhovnom vodstvu redovnika, dok su drugi članovi reda odlazili na opasna putovanja otkupa.

Smrt i štovanje

Feliks je umro u Cerfroiu 4. studenoga 1212. godine, u osamdeset i petoj godini života. Izvorna isprava o njegovoj kanonizaciji nije sačuvana, no prema stalnoj predaji njegova reda, papa Urban IV. proglasio ga je svetim 1262. godine, a kult je potom potvrđen i proširen na cijelu Crkvu u 17. stoljeću. Njegov je blagdan kasnije određen za 20. studenoga. Red koji je osnovao nastavio je stoljećima djelovati na otkupu zarobljenika - prema procjenama reda, tijekom povijesti otkupili su desetke tisuća kršćana - sve dok ta zadaća nije izgubila smisao s prestankom ropstva u Sredozemlju u 19. stoljeću. Trinitarci danas broje oko šest stotina članova sa sjedištem u Rimu i djeluju u misijama, bolnicama i kaznionicama u Italiji, Španjolskoj i Latinskoj Americi, dok je ženski ogranak, trinitarke, osnovan 1236. godine.