Sveti Filip Neri, svećenik

Firentinac koji je izabrao Rim

Filip Neri rodio se 21. srpnja 1515. u Firenci, u obitelji notara. Kao mladić upućen je rođaku u Napuljsku Kraljevinu s izgledima za nasljedstvo obiteljskog posla, no on je taj put odbio i oko 1533. otišao u Rim, grad u kojem će provesti gotovo cijeli ostatak života. Ondje se izdržavao poučavajući djecu dvojice plemića, dok je slobodno vrijeme provodio u molitvi, čitanju i posjećivanju siromašnih i bolesnih u rimskim bolnicama.

Rim tog doba, obilježen posljedicama razaranja iz 1527. godine i moralnom klimom koja je daleko zaostajala za duhovnim potrebama grada, postao je poprište Filipova specifičnog poslanja: obnove vjere bez propovijedi straha, kroz osobni susret i prijateljstvo.

Okupljanja kod San Girolama

Filip je isprva djelovao kao laik, okupljajući mlade Rimljane na razgovore o duhovnom životu, molitvu i posjete sedam rimskih bazilika, hodočašća koja su spajala pobožnost s druženjem i vedrinom. Tek 1551. godine, na nagovor svog ispovjednika, zaredio se za svećenika i nastavio okupljati sljedbenike u crkvi San Girolamo della Carità, gdje je iznad crkvene lađe uredio prostor za molitvu koji je zajednici dao ime - oratorij.

Njegov je pristup bio namjerno različit od tadašnje strogo sholastičke propovjedi: birao je jednostavne, pristupačne propovijedi, isprepletene pjesmom i glazbom, među ostalim i onom skladatelja Palestrine, umjesto suhoparne teološke rasprave. Govorio je da čim ljubav uđe u srce, sve ostalo dolazi samo od sebe.

Osnivanje Kongregacije oratorija

Godine 1564. preuzeo je vodstvo crkve firentinske zajednice u Rimu, gdje su se svakodnevno održavale čak četiri propovijedi, ispresijecane pjesmama i pobožnim vježbama. Iz tog je djelovanja 1575. godine formalno nastala Kongregacija oratorija, zajednica svjetovnih svećenika koja, za razliku od tadašnjih redova, nije od svojih članova tražila trajne zavjete, nego je počivala na slobodnom zajedništvu i osobnom uvjerenju. Filip je znao reći da neka svaka kuća živi od vlastite snage ili neka propadne od vlastite trošnosti, ustrajavajući na tome da se zajednica ne drži prisilom nego unutarnjim uvjerenjem članova.

Njegov je pristup mladima bio prepoznatljiv po vedrini i šali, katkad i po hotimičnim ekscentričnostima kojima je namjerno rušio sliku o sebi kao o svecu, kako bi izbjegao praznu pobožnost prema vlastitoj osobi. Upravo je ta radost, u kombinaciji s ozbiljnošću duhovnog vodstva, privukla brojne mlade rimske plemiće, umjetnike i buduće svećenike, među kojima i povjesničara Cezara Baronija.

Posljednje godine i kanonizacija

Filip je do kraja života ostao aktivan ispovjednik i duhovni vodič, unatoč sve slabijem zdravlju u poznim godinama. Umro je u Rimu 26. svibnja 1595. godine. Zbog svog utjecaja na obnovu vjerskog života u gradu nazivan je i drugim apostolom Rima, uz svetog Petra.

Papa Grgur XV. kanonizirao ga je 1622. godine. Kongregacija oratorija koju je osnovao proširila se izvan Italije i danas broji zajednice diljem svijeta, ostajući vjerna njegovu izvornom duhu radosne, slobodne pobožnosti bez formalnih zavjeta.

Odnos prema institucijama svoga doba

Filipovo se djelovanje odvijalo u razdoblju katoličke obnove nakon Tridentskog sabora, kada je Crkva tražila načine da odgovori na izazove protestantske reformacije ne samo doktrinarno, nego i obnovom vlastitog duhovnog života. Za razliku od nekih svojih suvremenika koji su naglašavali strogost i disciplinu, Filip je inzistirao na tome da se vjera prije svega živi kroz radost, prijateljstvo i iskreno zanimanje za svakog pojedinca, pristup koji je isprva pojedinim crkvenim krugovima izgledao preblag, ali se s vremenom pokazao iznimno djelotvornim u zadržavanju mladih ljudi u vjeri.

Njegov je utjecaj u Rimu bio takav da su ga posjećivali i pape, kardinali i ugledni teolozi toga doba, tražeći njegov savjet u duhovnim i praktičnim pitanjima, dok je istodobno ostajao pristupačan najskromnijim rimskim građanima i beskućnicima kojima je pomagao. Ta kombinacija utjecaja na najvišim razinama Crkve i istodobne bliskosti s najsiromašnijima ostala je jedna od najprepoznatljivijih osobina njegova svetačkog lika.