Sveti Franjo Asiški, osnivač franjevačkog reda

Razmaženi sin bogatog trgovca svilom

Franjo, krsnog imena Ivan, ali od djetinjstva zvan Francesco, rodio se 1181. ili 1182. u Asizu, u obitelji imućnog trgovca tkaninama Pietra Bernardonea i njegove supruge Pike, za koju predaja kaže da je bila francuskog podrijetla. Odrastao je razmaženo, uživajući u finoj odjeći, zabavama i društvu vršnjaka, sanjajući o viteškoj slavi. Sudjelovao je u ratnom sukobu Asiza s Perugiom, u kojem je zarobljen i proveo otprilike godinu dana u zatočeništvu, iskustvo koje je, prema kasnijim životopiscima, potaknulo prve ozbiljnije misli o smislu života.

Susret s gubavcem i prekretnica

Nakon zatočeništva i teške bolesti, Franjo je prolazio kroz razdoblje duhovne krize i traženja. Prijelomni trenutak, prema predaji, dogodio se kad je na cesti sreo gubavca - čovjeka čiju je bolest dotad izbjegavao s gnušanjem - te se, svladavši odbojnost, sjahao s konja, zagrlio ga i poljubio, gestu koju je kasnije opisivao kao početak svoje istinske promjene. Ubrzo potom počeo je pomagati u obnovi napuštenih crkvica oko Asiza, prodajući očevu robu bez njegova dopuštenja kako bi financirao radove, što je dovelo do otvorenog sukoba s ocem.

Javno odricanje pred biskupom

Sukob s ocem kulminirao je javnim prizorom pred asiškim biskupom, kad je Franjo, prema predaji, skinuo sa sebe svu odjeću i vratio je ocu, izjavljujući da od tog trenutka priznaje jedino Boga kao svog oca. Taj gotovo dramatičan čin javnog odricanja od obiteljskog nasljedstva i društvenog položaja označio je konačan raskid s dotadašnjim životom i početak potpunog posvećenja siromaštvu po uzoru na evanđelje.

Poziv „popravi moju kuću” i osnivanje reda

U veljači 1208., slušajući u crkvi ulomak evanđelja u kojem Isus šalje učenike da propovijedaju bez torbe, štapa i obuće, Franjo je taj poziv shvatio doslovno kao vlastito životno usmjerenje. Obukao je jednostavnu smeđu tuniku opasanu užetom i počeo propovijedati pokoru seoskom stanovništvu oko Asiza. Već 1209. oko njega se okupilo jedanaest sljedbenika, s kojima je sastavio jednostavno pravilo života te otputovao u Rim, gdje mu je papa Inocent III., unatoč početnoj sumnjičavosti kurije, usmeno odobrio novu zajednicu, dok je službeno crkveno priznanje reda malobraćanâ uslijedilo 1210.

Širenje reda i osnivanje klarisa

Franjevački je pokret potom brzo rastao, šireći se diljem Italije i dalje po Europi, privlačeći sljedbenike iz svih društvenih slojeva. Godine 1212. Franjo je, zajedno s mladom asiškom plemkinjom Klarom, osnovao žensku granu pokreta, kasnije nazvanu klarise, a ubrzo je uspostavljen i takozvani treći red za laike koji su željeli živjeti franjevačku duhovnost usred svjetovnih obveza, obitelji i posla.

Stigme na gori La Verna

U rujnu 1224., dok se postom i molitvom povukao na goru La Vernu, Franjo je, prema svjedočanstvu njegovih najbližih suputnika, doživio viziju šesterokrilog serafa pribijenog na križ, nakon čega su se na njegovu tijelu pojavili znakovi nalik Kristovim ranama od raspeća - rane koje su ga pratile do smrti i koje Crkva navodi kao prvi zabilježeni slučaj takve pojave u kršćanskoj povijesti.

Pjesma stvorenja i smrt

U posljednjim godinama života, oslabljena zdravlja i gotovo slijep, Franjo je sastavio Pjesmu brata Sunca, hvalospjev Bogu kroz stvorenja - sunce, mjesec, vjetar, vodu i „sestru smrt tjelesnu” - djelo koje se smatra jednim od prvih velikih pjesničkih tekstova na pučkom talijanskom jeziku. Umro je 3. listopada 1226. u Asizu, ležeći, prema vlastitoj želji, gol na goloj zemlji kao znak konačnog siromaštva. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim već 1228., samo dvije godine nakon smrti.