Sveti Franjo Caracciolo, svećenik

Sin plemićke obitelji iz Abruzza

Ascanio Caracciolo rodio se 13. listopada 1563. u Villa Santa Mariji kraj Chietija, u Abruzzu, u staroj napuljskoj plemićkoj obitelji Caracciolo. Već kao dijete pokazivao je izraženu pobožnost, osobito prema euharistiji i Djevici Mariji, čiji je karmelski škapular nosio od najranije dobi. Odgoj u imućnoj obitelji nije ga odveo prema svjetovnoj karijeri kakvu je predviđao njegov staleš, nego prema unutarnjem životu koji je s godinama postajao sve izraženiji.

Bolest koja je promijenila život

Sa dvadeset i dvije godine Ascanio je obolio od teške kožne bolesti, koju su izvori opisivali kao elefantijazu. U bolesti je obećao Bogu da će se, ozdravi li, odreći nasljedstva i posvetiti se potpuno duhovnom životu. Ozdravio je i zavjet je održao: otišao je u Napulj, gdje je studirao teologiju i sa dvadeset i četiri godine bio zaređen za svećenika.

Bratovština Bijelih i rad sa zatvorenicima

U Napulju se pridružio Bratovštini Bijelih (1588.), pobožnom udruženju koje je pratilo osuđenike na smrt i galeote, pripremajući ih na smrt i tješeći ih u posljednjim satima. Taj rad među najodbačenijima grada obilježio je njegovu duhovnost: postao je poznat kao „otac siromašnih“ i neumoran u traganju za dušama koje su bile zapuštene od drugih.

Osnivanje malih redovničkih klerika

Zajedno s Agostinom Adornom i Fabrizijem Caracciolom osnovao je novu redovničku zajednicu, Red malih redovničkih klerika (Chierici Regolari Minori), za koju je 1588. napisao konstitucije. Uz uobičajena tri redovnička zavjeta predložio je i četvrti: odricanje od svake crkvene časti i dostojanstva. Prilikom redovničkog zavjetovanja 1589. promijenio je ime iz Ascanio u Francesco, u čast svetog Franje Asiškog.

Putovanja u Španjolsku i sukob s kraljem

Godine 1589. otputovao je s Adornom u Španjolsku pokušavajući proširiti djelovanje reda, no misija tada nije uspjela. Vratio se 1594. te je u Madridu vodio bolnicu za Talijane. Kralj Filip II. u jednom je trenutku prijetio zatvaranjem te bolnice, a tek 1601. Franjo je uspio osnovati samostan u Valladolidu. Unatoč otporima, red se postupno širio po Italiji i Španjolskoj.

Vodstvo reda i duhovna stega

Franjo je više puta biran za poglavara svoje zajednice - 1591. i ponovno 1597. - a služio je i kao učitelj novaka. Godine 1604. poslan je kao delegat u Italiju, 1605. postao je vikar i prior u Napulju, da bi se 1607. dobrovoljno odrekao svih službi. Živio je krajnje strogo: spavao je tek tri do četiri sata na golim daskama, postio kruhom i vodom tri dana tjedno, nosio je oštru košulju i lanac te je gotovo uvijek putovao pješice. Suvremenici su ga nazivali „čovjekom od bronce“ zbog neumornog rada i asketske izdržljivosti.

Smrt u Agnoneu

Franjo je umro 4. lipnja 1608. u Agnoneu, na putu iz Napulja. Prolazeći ranije kroz Loreto, navodno je pred svetištem izjavio: „Evo mjesta moga počinka.“ Njegove posljednje riječi predaja bilježi kao: „Idemo, idemo... u nebo!“ Zazivao je svetog Mihaela, svetog Josipa i svetog Franju Asiškog.

Štovanje i kanonizacija

Papa Klement XIV. proglasio ga je blaženim 4. lipnja 1769., a papa Pio VII. svetim 24. svibnja 1807. Njegove su relikvije prenesene u napuljsku crkvu Santa Maria Maddalena, poznatu i kao Monteverginella, gdje se i danas štuju. U Napulju je štovan kao jedan od gradskih zaštitnika, a njegov red malih redovničkih klerika, danas poznat i kao karačolini, djeluje i dalje u više zemalja, uključujući misijska područja u Latinskoj Americi.

Ono što ostaje od predaje

Za razliku od mnogih starijih svetaca, o Franji Caracciolu postoji razmjerno dobro dokumentiran životopis, budući da je umro tek početkom 17. stoljeća, u vrijeme kada su redovničke zajednice već vodile pomne zapise o svojim utemeljiteljima. Ipak, pojedini detalji, poput točnih okolnosti njegove bolesti ili preciznih riječi izgovorenih u Loretu, dolaze iz pobožnih životopisa pisanih ubrzo nakon njegove smrti, u vrijeme pripreme za beatifikaciju, pa ih treba čitati kao svjedočanstvo štovanja koje se oko njega već tada oblikovalo, a ne kao suhoparan povijesni zapisnik.