Sveti Franjo Ksaverski, svećenik

Plemić koji je radije odabrao Pariz od nasljedstva

Franjo Ksaverski rođen je 7. travnja 1506. godine u dvorcu Xavier u Navari, u obitelji koja je zbog ratova izgubila znatan dio svog nekadašnjeg plemićkog položaja. Nakon završenih osnovnih studija u rodnom kraju, 1525. godine otputovao je u Pariz, gdje je upisao ugledni Collège de Sainte-Barbe. Ondje se sprijateljio s Petrom Faberom, a potom je upoznao i Ignacija Loyolu, koji je tada, ozlijeđen ranijim vojničkim životom i duhovno preobražen, počeo okupljati krug sličnomišljenika oko zamisli o novoj redovničkoj zajednici.

Zavjet na Montmartreu i put prema Istoku

Franjo se isprva opirao Ignacijevu utjecaju, no naposljetku se pridružio njemu i ostalim drugovima te je 15. kolovoza 1534. sudjelovao u poznatom zavjetu na brdu Montmartre, kojim je skupina mladih ljudi obećala siromaštvo, čistoću i hodočašće u Svetu zemlju, iz čega će nekoliko godina poslije nastati Družba Isusova. Zaređen je za svećenika 24. lipnja 1537. Kad je portugalski kralj Ivan III. zatražio od pape misionare za novoosvojene posjede na Istoku, izbor je pao na Franju, koji je 16. ožujka 1540. godine isplovio iz Rima na put koji će trajati više od godinu dana, sve do dolaska u Goju 6. svibnja 1542.

Indija i Cejlon: tri godine među siromašnima

U zapadnoj Indiji i na Cejlonu Franjo je proveo oko tri godine propovijedajući, krsteći i podučavajući, posebno usmjeren na najsiromašnije slojeve stanovništva, ribare i radnike, koje su europski doseljenici često zanemarivali. Suočavao se s otporom lokalnog stanovništva i vjerskih vođa, ali i s ravnodušnošću dijela portugalskih kolonista prema sudbini novoobraćenih kršćana. Prema svjedočanstvima suvremenika, obilazio je sela pješice, poučavajući djecu jednostavnim molitvama i katekizmom prevedenim na lokalne jezike, ne štedeći se ni u najtežim klimatskim uvjetima.

Japan: novi jezik, nova kultura, novi početak

U lipnju 1549. godine Franjo je s ocem Cosme de Torresom i bratom Juanom Fernandezom otputovao prema Japanu, gdje su se iskrcali u gradu Kagošimi 15. kolovoza iste godine. Suočen s posve nepoznatom kulturom, jezikom i društvenim uređenjem, Franjo je proveo prvu godinu marljivo učeći japanski, kako bi mogao osobno prevoditi temeljne članke vjere i kratke tekstove za propovijedanje umjesto da se oslanja isključivo na tumače. Tijekom idućih dvije i pol godine osnovao je nekoliko kršćanskih zajednica u različitim japanskim pokrajinama, prije nego što se početkom 1552. vratio u Goju radi organizacije daljnjih misija.

Otok pred zatvorenim vratima Kine

Uvjeren da bi obraćenje Kine, kao kulturnog i političkog uzora cijele istočne Azije, imalo presudan utjecaj na širenje kršćanstva u regiji, Franjo je 1552. godine pokušao ući u Kinu, tada zatvorenu za strance. Dogovorio je prijevoz do otoka Sanchuan, tik uz kinesku obalu, gdje je čekao priliku da ga netko prokrijumčari na kopno. Ondje se, iscrpljen putovanjima i bolestan, razbolio i umro 2. prosinca 1552., ne uspjevši nikad kročiti na tlo zemlje za čije je obraćenje toliko žarko radio. Njegovo djelo nastavili su drugi isusovački misionari, a on je ostao zapamćen kao jedan od najplodnijih misionara u povijesti Crkve.

Misionar koji je promijenio ideju misije

Franjina praksa učenja lokalnog jezika i prilagođavanja načina propovijedanja svakoj sredini u koju je dolazio, umjesto nametanja jedinstvenog europskog obrasca, kasnije su preuzeli i razradili drugi isusovački misionari, među kojima se posebno ističe Matteo Ricci u Kini. Zbog broja pokrštenih, opsega prijeđenih puteva i utjecaja na kasniju misijsku metodologiju Družbe Isusove, Franjo Ksaverski smatra se jednim od najvećih misionara u povijesti kršćanstva, a njegovo je tijelo, sačuvano gotovo netaknuto, preneseno u Goju, gdje se i danas časti kao dragocjena relikvija.