Sveti Franjo Paulski, pustinjak

Zavjetno dijete

Franjo se rodio 27. ožujka 1416. godine u Paoli, gradiću u Kalabriji, kao sin Jakova Aleksija i Vijene di Fuscaldo, već ostarjelih roditelja koji su petnaest godina ostali bez djece. Prema predaji, njegovi su roditelji posebno molili svetog Franju Asiškog za potomstvo, a kad im se rodio sin, zahvalni su ga nazvali Franjo u čast svojeg zagovornika. Mjesec dana nakon rođenja dijete je oboljelo od teške upale oka koja mu je prijetila sljepoćom; majka je zavjetovala da će sina, ozdravi li, odjenuti u franjevačko odijelo i na godinu dana povjeriti franjevačkom samostanu - dijete je, prema izvještaju, ozdravilo, što se u obitelji smatralo čudom na majčin zagovor.

Poziv u samoću

S trinaest je godina Franjo stupio u franjevački samostan San Marco Argentano blizu Cosenze, ispunjavajući majčin zavjet. Nakon godine dana provedene ondje, umjesto da ostane u redovničkoj zajednici, krenuo je na hodočašća - posjetio je, prema predaji, Asiz, Rim i druga sveta mjesta - a potom se, oko 1429. godine, odlučio za pustinjački život. Povukao se u pećinu na obali blizu rodne Paole, u strogom postu i molitvi, prihvaćajući krajnju jednostavnost i odricanje.

Red najmanje braće

Postupno su mu se pridružili drugi koji su htjeli živjeti na isti način, pa je 1436. godine oko njega formalno nastala zajednica poznata kao „Eremiti brata Franje”, iz koje će se razviti Red najmanje braće (Minimi). Naziv „najmanji” izražavao je njihovu težnju za krajnjom poniznošću, ispod svih drugih redovničkih zajednica. Zajednica je dobila papinsko odobrenje pape Aleksandra VI. i pravilo koje je nalagalo trajnu strogu suzdržanost - Minimi su se obvezivali na doživotni post, uz uobičajene redovničke zavjete.

Glas o čudima

Franjina je slava rasla zbog brojnih čuda koja mu predaja pripisuje: liječenja gubavaca, slijepih i uzetih, kao i poznatu epizodu njegova prelaska Mesinskog tjesnaca na vlastitom plaštu nakon što mu je lađar odbio prijevoz. Takve pripovijesti, tipične za hagiografsku književnost njegova doba, Crkva danas navodi kao dio postupka njegove kanonizacije, a ne kao povijesno dokazane događaje.

Poziv francuskog dvora

Oko 1482. godine papa Siksto IV., na izričit zahtjev francuskog kralja Luja XI., naložio je Franji da otputuje u Francusku i posjeti umirućeg kralja, koji je od njega tražio da mu izmoli ozdravljenje. Franjo je isprva odbio doći, no na papinu je zapovijed otputovao u Plessis-lès-Tours. Ondje je ostao uz kralja do njegove smrti 1483. godine, ne ozdravivši ga, nego ga prateći i pripremajući na smrt. U Francuskoj je potom ostao gotovo dvadeset pet godina, osnivajući samostane svojeg reda uz potporu francuske krune - kraljev nasljednik Karlo VIII. zadržao je veliko poštovanje prema Franji i dao je sagraditi samostane za red.

Smrt i kanonizacija

Franjo je umro na Veliki petak, 2. travnja 1507., u Plessisu, u dobi od devedeset jedne godine, dok mu je čitan Ivanov opis Kristove muke. Prema predaji, duša mu se ugasila upravo dok je čitanje trajalo. Kanonizirao ga je papa Lav X. 1519. godine. Danas je štovan kao zaštitnik Kalabrije, pomoraca i ribara, a njegov se blagdan slavi 2. travnja - red koji je osnovao ostao je poznat po strogosti posta i poniznosti sadržanoj u samom imenu.

Duhovnost Minima

Pravilo koje je Franjo dao svojem redu isticalo je „perpetuum abstinentiam”, trajnu suzdržanost od mesa, jaja i mliječnih proizvoda kroz cijelu godinu, uz uobičajene zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Time je Franjo svojim sljedbenicima nametnuo stroži oblik posta od većine tadašnjih redova, smatrajući ga izrazom potpune poniznosti pred Bogom i bližnjima. Danas Minimi djeluju u više zemalja, a Franjo se u umjetnosti često prikazuje sa štapom, u smeđem habitu s natpisom „Charitas”, riječi koju je uzeo kao geslo svojeg reda.