Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe, redovnik

Djetinjstvo u Assisiju

Franjo Possenti, kako mu je bilo krsno ime, rođen je 1. ožujka 1838. godine u Assisiju, kao sin Santea Possentija, uglednog državnog činovnika, i Agnes Frisciotti. Odrastao je u brojnoj obitelji, u gradu duboko obilježenom uspomenom na svetog Franju, iako se sam u mladosti nije osobito isticao pobožnošću. Školovao se kod Kršćanske braće, a potom na isusovačkom kolegiju u Spoletu, gdje je bio poznat po vedrini, društvenosti i sklonosti zabavi, kazalištu i modi svojega doba, po čemu se isticao među vršnjacima kao mladić otvoren za svjetovne zadovoljštine.

Smrt više bliskih osoba u obitelji, među njima majke u ranom djetinjstvu i kasnije sestre od kolere, duboko ga je potresla i približila razmišljanju o redovničkom pozivu. Ipak, toj se odluci dugo opirao zbog vezanosti za svjetovni život, zaruka i planova za budućnost, sve dok ga, prema predaji, ozbiljna bolest u mladosti nije dodatno potaknula na razmišljanje o prolaznosti.

Ulazak u pasionistički red

Dana 21. rujna 1856. godine Franjo je konačno obukao pasionističko odijelo i primio redovničko ime Gabrijel od Žalosne Gospe, po redu koji je osnovao sveti Pavao od Križa, a koji je Isusovu muku i Marijinu žalost pod križem stavljao u samo središte svoje duhovnosti. Redovnički se formirao u nekoliko samostana u srednjoj Italiji, poznat po marljivosti u molitvi, poslušnosti i skromnosti u svakodnevnom životu, unatoč tomu što je zadržao dio nekadašnje vedrine i topline u odnosu prema subraći.

Nikada nije zaređen za svećenika; ostao je klerik, mladi redovnik koji se tek pripremao za svećeništvo kad ga je bolest prekinula u tom naumu, tako da je cijeli njegov redovnički život protekao u ulozi studenta teologije i pripravnika.

Bolest i smrt

Krajem 1861. godine Gabrijel se razbolio od tuberkuloze u samostanu u Isola del Gran Sasso, u talijanskoj pokrajini Abruzzo, u podnožju najvišeg vrha Apenina. Bolest je brzo napredovala, karakteristično za teške plućne oblike te bolesti u vremenu prije otkrića antibiotika, a on je, prema svjedočanstvima subraće, podnosio patnju s mirnoćom i pobožnošću koja je ostavila dubok dojam na cijelu zajednicu koja ga je njegovala.

Umro je 27. veljače 1862. godine, u dvadeset i četvrtoj godini života, nakon nešto više od pet godina provedenih u redu.

Štovanje i kanonizacija

Glas o njegovoj svetosti brzo se proširio, osobito nakon izvještaja o ozdravljenjima koja su vjernici pripisivali njegovu zagovoru, a koja Crkva navodi kao dio postupka proglašenja svetim, ne kao dokazane medicinske činjenice. Proglašen je blaženim 1908. godine, a svetim 1920. godine, odlukom pape Benedikta XV.

Danas se štuje osobito među mladima, studentima i pripadnicima talijanske vojske i oružništva, kao primjer da se svetost može postići i u kratkom, jednostavnom životu bez velikih javnih djela, samo vjernošću u svakodnevnim obavezama redovničkog poziva.

Svetost bez velikih djela

Gabrijelov je životni put poseban upravo zato što ne uključuje nikakav veliki javni pothvat, osnivanje ustanove ili teološko djelo, nego se sastoji gotovo isključivo od malih, svakodnevnih čina vjernosti u redovničkom životu. Time je postao osobito blizak mladima koji traže uzore ne u izvanrednim postignućima, nego u dosljednosti karaktera i sposobnosti da se kratko vrijeme koje je nekome dano proživi s punom predanošću, bez odgađanja za neku kasniju, prikladniju priliku. Njegov prijelaz od vedrog, svjetovnog mladića do ozbiljnog redovnika nije značio gubitak radosti, nego njezino usmjerenje prema drugom cilju, što subraća opisuju kao trajnu odliku njegove naravi sve do smrti.