Sveti Galdin, biskup

Milanski svećenik u doba sukoba

Galdino della Sala rođen je u Milanu 1096. godine, u obitelji nižeg plemstva. Odabrao je crkveni put i uspeo se u redovima milanskog klera u burnom razdoblju kada se grad-država sukobljavao s carskom vlašću Svetog Rimskog Carstva. Milano je u to doba bilo jedno od najbogatijih i najsamostalnijih gradova sjeverne Italije, ponosno na svoje komunalne slobode koje su smetale carskim pretenzijama na vrhovnu vlast.

Godine 1160. Galdino je postao arciđakon milanske katedrale pod nadbiskupom Obertom da Pirovano. Zajedno s njim podupirao je papu Aleksandra III. protiv protupape Viktora IV., kojeg je postavio car Fridrik I. Barbarossa u sklopu spora oko crkvene i carske vlasti u sjevernoj Italiji - sukoba koji je obilježio cijelu drugu polovicu 12. stoljeća i podijelio Europu na dva tabora.

Razaranje Milana

Godine 1162. Galdino je svjedočio jednom od najtežih trenutaka u povijesti grada: Barbarossa je, nakon dugotrajne opsade i predaje iscrpljenog stanovništva, naredio potpuno razaranje Milana kao kaznu za otpor carskoj vlasti. Stanovništvo je raseljeno po okolnim naseljima, a gradske zidine i mnoge crkve sravnjene su sa zemljom. Milanski su građani tih godina živjeli u progonstvu, čekajući priliku za povratak.

Godine 1165. Galdino je imenovan kardinalom, a 1166., nakon smrti nadbiskupa Oberta, izabran je za nadbiskupa Milana. Zbog opasnosti od carskih snaga u grad se vratio potajno, prerušen u hodočasnika, kako bi preuzeo svoju službu usred ruševina koje su nekoć bile veliki grad.

Obnova grada i skrb za siromahe

Od 1167. Galdino je predvodio obnovu Milana, koji se postupno oporavljao nakon uništenja - iste je godine osnovana Lombardska liga, savez sjevernotalijanskih gradova koji su se ujedinili protiv carskih pretenzija i koji će nekoliko godina poslije poraziti Barbarossu kod Legnana. Galdino je reorganizirao crkvenu upravu langobardske crkvene pokrajine i uspostavio širok sustav skrbi za siromašne. Prema predaji je upraviteljima crkvenih dobara govorio jasnu uputu: „Ovdje ste samo da služite siromasima.“

Milanske žene darovale su nakit i sredstva za obnovu katedrale, a Galdino je nadzirao popravak gradskih svetišta i crkava koje su ležale u ruševinama. Bio je poznat kao propovjednik koji je narodu vraćao nadu upravo u trenutku kad je grad bio najslabiji, povezujući duhovnu obnovu s materijalnom.

Smrt i štovanje

Sveti Galdin umro je 18. travnja 1176. godine, dok je propovijedao u crkvi Santa Tecla u Milanu - prema predaji, usred govora osjetio je nagli napad slabosti i preminuo pred okupljenim vjernicima. Papa Aleksandar III., kojeg je cijeloga života branio protiv protupapa postavljanih carskom voljom, proglasio ga je svetim ubrzo nakon smrti. U srednjovjekovnom Milanu prema njemu je nazvan poseban kruh, „pane di san Galdino“, koji se pekao i dijelio siromasima na njegov blagdan kao spomen na njegovu brigu za najsiromašnije. Talijanski pisac Alessandro Manzoni stoljećima poslije po njemu je nazvao lik kardinala Borromea kao uzor u romanu „Zaručnici“, čime je uspomena na milanskog nadbiskupa ostala živa i u novijoj talijanskoj književnosti. Njegove relikvije i danas se štuju u Milanu, gradu koji je pod njegovim vodstvom ustao iz ruševina.

Nasljeđe jednog nadbiskupa

Galdinovo kratko, ali intenzivno razdoblje na čelu Milana - svega deset godina, od 1166. do 1176. - ostalo je zapamćeno kao razdoblje u kojem se grad iz potpune razrušenosti vratio među vodeće talijanske komune. Povjesničari ga smatraju jednim od ključnih crkvenih ljudi koji su svojim autoritetom i diplomatskim vezama s papinstvom pomogli da se stvori politička klima u kojoj su se sjevernotalijanski gradovi mogli udružiti protiv cara. Njegova odluka da se u opasni grad vrati prerušen u hodočasnika, umjesto da čeka sigurnije vrijeme, ostala je simbol pastira koji ne napušta svoje stado ni u najtežem trenutku.