Sveti Gerard, biskup i mučenik

Iz Venecije u Ugarsku

Gerard (mađarski Gellért, talijanski Gerardo Sagredo) rodio se oko 980. godine u okolici Venecije, u plemićkoj obitelji. Kao mladić stupio je u benediktinski samostan svetog Jurja u Veneciji, gdje je kasnije postao opat. Oko 1020. godine krenuo je na hodočašće u Svetu zemlju, no oluja na moru prisilila ga je da prekine putovanje i pristane blizu Istre, nakon čega je odlučio posjetiti Kraljevinu Ugarsku, koja je tek nedavno prihvatila kršćanstvo.

Učitelj kraljevića Emerika

U Ugarskoj ga je zapazio kralj Stjepan, prvi kršćanski kralj te zemlje, i povjerio mu odgoj i poučavanje svoga sina Emerika, kasnijeg sveca. Gerard je uz to počeo propovijedati po ugarskim krajevima, doprinoseći pokrštavanju stanovništva. Neko je vrijeme, prema predaji, živio i kao pustinjak u brdima Bakonya, prije nego što se vratio u javno djelovanje.

Prvi biskup Csanáda

Kralj Stjepan osnovao je oko 1030. godine biskupiju Csanád u jugoistočnoj Ugarskoj i imenovao Gerarda njezinim prvim biskupom, sa zadaćom da to područje sustavno privede kršćanstvu. Kao biskup, Gerard je osnivao misijske župe i povjeravao ih redovnicima različitih podrijetla; sa sobom je doveo dvanaestoricu benediktinaca, od kojih je sedmorica znala mađarski jezik i služila kao tumači narodu. U samom je Csanádu utemeljio školu u kojoj su redovnici pripremani za rad na obraćenju ugarskih plemena.

Pobuna i mučeništvo

Nakon smrti kralja Stjepana 1038. godine izbili su sukobi oko nasljedstva prijestolja. Kroz vladavine kraljeva Petra i Abe Samuela, između 1038. i 1046., kršćanstvo je u dijelu zemlje slabilo, a plemić Vata iskoristio je nemire da digne ustanak i vrati narod starim poganskim običajima. Gerard je za vrijeme tih nereda, dok je pokušavao prijeći Dunav u Budimu, bio napadnut. Prema newadvent.org, pobunjenici su ga bacili s brijega zvanog Blocksberg (današnje Gellértovo brdo) u rijeku; druga, šira predaja dodaje da je prije toga bio kamenovan i proboden kopljem. Kasnija pobožna predaja dodaje i druge dramatične pojedinosti mučenja koje nisu jednako pouzdano potvrđene u najranijim izvorima. Umro je 24. rujna 1046., zajedno sa suučenicima Bistrikom i Buldom.

Kanonizacija i štovanje

Gerard je proglašen svetim 1083. godine, zajedno sa svetim Stjepanom i svetim Emerikom, na poticaj kralja Ladislava I. Godine 1333. veći dio njegovih relikvija prenesen je u Veneciju, gdje se štuje kao prvi mučenik toga grada. U Ugarskoj i danas vrijedi kao jedan od zaštitnika zemlje, a njegovo ime nosi brdo u Budimpešti na kojem je stradao.

Suvremenik prvih ugarskih svetaca

Gerardovo je djelovanje usko povezano s prvom generacijom ugarske kršćanske države - bio je suvremenik i učitelj kraljevića Emerika, kojeg je Crkva kasnije proglasila svetim, i djelovao je pod pokroviteljstvom kralja Stjepana, također kasnije proglašenog svetim. Zajednička kanonizacija sve trojice 1083. godine, ubrzo nakon uspostave ugarske crkvene hijerarhije, odražavala je nastojanje mlade ugarske Crkve da vlastitim svecima učvrsti tek uspostavljeni kršćanski identitet zemlje. Gerard se danas časti kao jedan od zaštitnika biskupa i teologa, a njegov je lik često prikazivan kako drži model crkve ili koplje kojim je proboden.

Spisi i djelo

Gerard je, uz misijski rad, ostavio i pisano djelo - traktat poznat pod latinskim naslovom „Deliberatio supra hymnum trium puerorum“, teološko-egzegetsko razmatranje o pjesmi trojice mladića u ognjenoj peći iz Knjige proroka Daniela. Djelo pokazuje da je, unatoč zahtjevnom misijskom radu na terenu, ostao povezan s redovničkom i učenjačkom tradicijom benediktinskog samostana u kojem je odgojen, te se smatra jednim od najstarijih sačuvanih teoloških tekstova nastalih na tlu srednjovjekovne Ugarske. Zbog toga se Gerarda ubraja i među prve pisce i teologe koji su djelovali u toj zemlji, ne samo među njezine misionare i mučenike.