Sveti Grgur iz Nise, biskup

Obitelj svetaca

Grgur je rođen u Kapadociji, u Maloj Aziji, oko 335. godine, u obitelji poznatoj po svetosti gotovo svih njezinih članova. Otac mu je bio retor i odvjetnik, a majka Emelija bila je kći mučenika. Od desetero djece nekoliko ih je Crkva proglasila svetima: stariji brat Bazilije postao je biskup Cezareje i jedan od najutjecajnijih crkvenih otaca, drugi brat Petar postao je biskup Sebaste, brat Naukracije bio je pravnik sklon asketskom životu, a sestra Makrina, koju su smatrali duhovnom vođom cijele obitelji, štuje se kao svetica. Prema Katoličkoj enciklopediji, Grgur po vlastitom priznanju nije imao prilike pohađati velike škole svoga vremena, nego su njegove mlađe godine prvenstveno oblikovali obiteljska vjerska poduka i utjecaj starije braće i sestre.

Svjetovni put prije crkvene službe

Za razliku od starijeg brata, Grgur je u mladosti izabrao svjetovniju putanju: školovao se u retorici, nadahnut i sofistom Libanijem, i neko je vrijeme radio kao učitelj govorništva, na što je Bazilije gledao s neodobravanjem. Oženio se ženom po imenu Teozebija. Obitelj ga je dugo pokušavala usmjeriti prema crkvenoj službi, no on se tome opirao. Tek pod utjecajem brata Bazilija i sestre Makrine postupno se posvetio teološkom radu i redovničkom životu, iako je, prema sačuvanim pismima Grgura Nazijanskog, nakon što je postao biskup nastavio živjeti sa suprugom „kao sa sestrom”, a Nazijanski mu je poslije uputio i pismo sućuti povodom njezine smrti.

Biskup Nise

Bazilije ga je oko 371. zaredio za biskupa Nise, malog grada na rijeci Halis, unatoč Grgurovu isprva snažnom opiranju. Ondje se sukobio s arijanski nastrojenim crkvenim i civilnim vlastima: prema Katoličkoj enciklopediji, pontski upravitelj Demosten naredio je da se biskupa Nise uhiti i dovede pred sud, optuživši ga za zlouporabu crkvenog imetka, a sinoda arijanskih biskupa svrgnula ga je 376. s položaja, zbog čega je morao pobjeći iz grada. Tek nakon što je car Gracijan proglasio vjersku toleranciju 378., nakon smrti cara Valensa, Grgur se mogao vratiti na svoju biskupsku stolicu.

Teolog Trojstva i sudionik sabora

Nakon Bazilijeve smrti 379. Grgur postaje sve aktivniji u crkvenim poslovima: sudjelovao je na sinodi u Antiohiji iste godine, a 381. na Carigradskom saboru, drugom ekumenskom saboru Crkve, koji je potvrdio i razradio nauk o Presvetom Trojstvu protiv arijanskog poricanja Kristova božanstva; ondje je bio pozdravljen kao „stup pravovjerja”. Sudjelovao je, prema pojedinim izvorima, i na sinodi 394. godine. Napisao je opsežna teološka djela: „Oratio Catechetica”, sustavnu obranu katoličkog nauka u četrdeset poglavlja, opsežno pobijanje arijanca Eunomija u dvanaest knjiga te spise protiv Apolinara Laodicejskog o Kristovoj naravi, uz raspravu „O djevičanstvu” i osamdesetak homilija na biblijske knjige.

Nauk o beskonačnom napredovanju

Središnja Grgurova misao, poznata pod grčkim nazivom epektasis, tvrdi da duša, budući da je Bog beskonačan, nikada ne može reći da je dosegla puninu spoznaje ili ljubavi prema njemu, nego je pozvana na vječno, radosno napredovanje bez kraja, čak i nakon smrti. Ta ideja, razrađena osobito u djelu o životu Mojsijevu, razlikovala se od tada uvriježenog shvaćanja savršenstva kao konačnog stanja mirovanja te je ostavila dubok trag na kasniju kršćansku mistiku, i istočnu i zapadnu, uključujući kasnije pisce poput Maksima Ispovjednika.

Posljednje godine i baština

Prema Katoličkoj enciklopediji, Grgur je 385. ili 386. godine održao pogrebni govor na sprovodu princeze Pulherije, a ubrzo potom i carice Flacile, te se ponovno pojavio u Carigradu gdje su ga tražili za savjet oko suzbijanja crkvenih nereda u Arabiji - nakon čega mu se, kako navodi enciklopedija, gubi svaki trag u izvorima, pa se pretpostavlja da nije dugo nadživio to putovanje. Ostavio je golem teološki opus koji je oblikovao kasniju kršćansku misao o Trojstvu, duši i mistici, a danas se ubraja među takozvane kapadočke oce, uz brata Bazilija i prijatelja Grgura Nazijanskog. Katolička i pravoslavna Crkva časte ga kao sveca i crkvenog naučitelja.

Štovanje na Istoku i Zapadu

Bizantska tradicija Grgura naziva „ocem otaca“ zbog dubine njegova doprinosa teologiji Trojstva i duhovnom nauku o beskonačnom napredovanju duše prema Bogu. Zapadna je Crkva njegov ugled prepoznala nešto kasnije, ponajviše preko prijevoda njegovih djela u srednjem vijeku. Njegov se spomen u zapadnom kalendaru slavi 10. siječnja, a u istočnim je Crkvama posebno štovan kao jedan od velikih kapadočkih otaca uz brata Bazilija i Grgura Nazijanskog.