Sveti Henrik, car

Bavarski vojvoda

Henrik je rođen 6. svibnja 973. u Bad Abbachu kraj Kelheima u Bavarskoj, kao sin bavarskoga vojvode Henrika Svadljivca. Naslijedio je očevu titulu bavarskoga vojvode 995. godine, a odgojen je u vjerski strogoj sredini, dijelom pod utjecajem biskupa Wolfganga Regensburškog.

Njemački kralj i car

Nakon smrti cara Otona III. bez nasljednika, Henrik je 1002. izabran za njemačkoga kralja. Vladavinu je proveo osnažujući carsku vlast, ali i usko surađujući s Crkvom - osnivao je nove biskupije, među njima poznatu biskupiju u Bambergu 1007. godine, kojoj je darovao velik dio vlastitog nasljedstva, te je podupirao crkvenu reformu koja se u to doba širila iz samostana poput Clunyja. Za cara je okrunjen u Rimu 1014. godine od pape Benedikta VIII.

Brak s Kunigundom

Henrik je bio oženjen Kunigundom Luksemburškom, s kojom, prema kasnijoj pobožnoj predaji, nije imao djece jer su njihov brak živjeli u djevičanskoj čistoći - podatak koji povijesno nije moguće sa sigurnošću potvrditi, ali koji je duboko obilježio njihovo zajedničko štovanje kao bračnog para posvećenog Bogu. Kunigunda je nakon Henrikove smrti i sama bila proglašena svetom.

Smrt i kanonizacija

Henrik je umro 13. srpnja 1024. u dvorcu Grone kraj Göttingena, bez izravnog nasljednika, čime je izumrla saska dinastija na njemačkom prijestolju. Papa Eugen III. proglasio ga je svetim 1146. godine, prepoznajući u njemu uzor vladara koji je carsku vlast stavio u službu Crkve. Njegov se blagdan slavi 13. srpnja, a štuje se posebice u Bambergu, gdje je i pokopan uz Kunigundu u tamošnjoj katedrali koju je sam podigao.

Odnos prema Crkvi i redovima

Henrikova vladavina obilježena je snažnom podrškom crkvenoj obnovi koja je u to doba dolazila iz samostana poput Clunyja u Francuskoj, zagovornika strože redovničke stege i neovisnosti Crkve od svjetovne vlasti. Uz osnutak biskupije u Bambergu, koju je zamislio i kao svoje buduće počivalište, podupirao je i obnovu brojnih drugih samostana i biskupija diljem carstva, financirajući ih vlastitim sredstvima u mjeri neuobičajenoj za svjetovnog vladara toga doba.

Posljednji vladar dinastije

Henrikova smrt bez nasljednika 1024. godine označila je kraj Otonske, odnosno Saske dinastije koja je njemačkim i carskim prijestoljem vladala više od stoljeća. Nakon njega izabran je Konrad II., utemeljitelj nove, Salijske dinastije, čime je Henrikova vladavina ostala zapamćena i kao prijelomna točka u političkoj povijesti Svetoga Rimskog Carstva.

Odnos prema susjednim zemljama

Henrikova vanjska politika bila je obilježena sukobima s poljskim vladarom Boleslavom Hrabrim oko graničnih područja, ratovima koji su se vodili s prekidima gotovo cijelo desetljeće, ali i pokušajima diplomatskog rješavanja sporova s Bizantom i drugim susjedima. Prema kasnijim ocjenama povjesničara, Henrik nije bio osobito uspješan vojskovođa, a njegova se vladavina više pamti po unutarnjoj crkvenoj politici i pobožnosti negoli po vojnim uspjesima.

Lik u pobožnoj predaji

Kasnija pobožna predaja Henriku pripisuje niz čudesnih ozdravljenja i znakova, poput priče da mu je anđeo u snu pokazao vagu na kojoj su njegova dobra djela nadvladala grijehe, čime je bio spašen od osude. Takve priče treba čitati kao pobožne legende nastale u stoljećima nakon njegove smrti, a ne kao povijesno provjerene događaje, no one svjedoče o tome koliko je njegov lik ostao živ u narodnoj pobožnosti srednjovjekovne Njemačke.

Spomen u umjetnosti

Henrik i Kunigunda česta su tema srednjovjekovne i kasnije njemačke sakralne umjetnosti, prikazivani zajedno kao bračni par okrunjen svetošću, često uz model katedrale u rukama kao znak njihova graditeljskog dara Crkvi. Njihov zajednički grob u bambergškoj katedrali, s raskošnim kamenim sarkofagom iz šesnaestog stoljeća, ostao je jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta u toj njemačkoj regiji.