Sveti Heribert, biskup

Sin vojvode koji je izabrao Crkvu

Heribert se rodio oko 970. godine u Wormsu, kao sin vojvode Huga Wormskog. Školovao se na katedralnoj školi u Wormsu i neko je vrijeme proveo u samostanu Gorze, poznatom po strogoj redovničkoj stegi. Postao je prepošt wormske katedrale, a 994. godine zaređen je za svećenika.

Carski kancelar

Iste 994. godine car Oton III. imenovao ga je kancelarom za Italiju, a četiri godine poslije i za Njemačku, službu koju je obnašao sve do careve smrti 1002. godine. Godine 999. izabran je za nadbiskupa Kölna; crkveno ulaganje primio je od pape Silvestra II. u Beneventu 9. srpnja 999., a posvećen je na Božić iste godine.

Odnos s Henrikom II.

Nakon careve smrti 1002. godine Heriberta je, po nalogu bavarskog kneza Henrika - budućeg kralja Henrika II. - dao uhititi u Aachenu, a nadbiskup je pritom izgubio i svoje dotadašnje dvorske položaje. Heribert se isprva protivio izboru Henrika II. za kralja, no nakon njegova izbora 7. lipnja 1002. priznao ga je i vjerno mu služio, prateći ga na put u Rim 1004. godine. Unatoč tomu, kralj mu je puno povjerenje vratio tek 1021. godine, kad ga je sam zatražio od nadbiskupa. Prema pobožnoj predaji, u vrijeme velike suše u svojoj je biskupiji Heribert pješice predvodio procesiju moleći za kišu, koja je ubrzo potom pala, čime je stekao glas zaštitnika od suše.

Skrb za siromašne i smrt

Heribert je bio poznat po skromnosti unatoč svom visokom položaju te po brizi za siromašan puk svoje biskupije. Osnovao je i bogato obdario benediktinski samostan i crkvu u Deutzu, gdje je i pokopan nakon smrti 16. ožujka 1021. godine u Kölnu.

Štovanje

Već za života bio je smatran svetim čovjekom; prema jednom dijelu predaje njegovo se štovanje razvilo spontano, bez formalnog kanonskog postupka, dok drugi izvori navode da ga je formalno kanonizirao papa Grgur VII. između 1073. i 1075. godine. Njegov se blagdan slavi 16. ožujka.

Od dvorske službe do biskupske stolice

Prije nego što je postao nadbiskup, Heribert je gotovo desetljeće služio kao carski kancelar, najprije samo za Italiju, a potom i za cijelo Njemačko Carstvo - dužnost koju je obnašao istovremeno s crkvenom službom, što je u to doba bilo uobičajeno za visoke crkvene osobe bliske dvoru. Ta politička iskustvo pokazalo se korisnim kad je 999. godine izabran za nadbiskupa Kölna: znao je kako se kreće i među crkvenim i među svjetovnim vlastima, a to je umijeće poslije koristio u korist svoje biskupije, osobito u opskrbi siromašnih tijekom kriznih godina.

Politička nesigurnost oko Henrika II.

Heribertov odnos s Henrikom II. bio je dugo opterećen nepovjerenjem s obje strane. Iako je isprva javno podupirao drugog kandidata za prijestolje, nakon Henrikova izbora vjerno mu je služio, između ostalog prateći ga na putovanju u Rim 1004. godine. Unatoč tomu, kralj mu puno povjerenje nije vratio sve do 1021. godine, malo prije nadbiskupove smrti, kad je osobno zatražio njegov oproštaj - pomirenje koje je, prema predaji, imalo gotovo simboličko značenje kraja jednog dugogodišnjeg politiciziranog nepovjerenja unutar carstva.

Zaštitnik od suše

Legenda o Heribertovoj procesiji za kišu, iako se ne pojavljuje u najranijim izvorima o njegovu životu, postala je dio pučkog štovanja koje ga povezuje s molitvom za kišu i plodnu godinu. Takve su predaje uobičajene za srednjovjekovne biskupe koji su se u vrijeme nepogoda osobno stavljali na čelo zajednice, moleći zajedno s pukom - gesta koja je jačala povjerenje puka u njegovu duhovnu i praktičnu brigu za biskupiju.

Nasljeđe u Deutzu

Samostan i crkva u Deutzu koje je Heribert osnovao i bogato obdario ostali su glavno mjesto njegova štovanja tijekom stoljeća koja su slijedila - ondje je pokopan, i ondje su hodočasnici stoljećima dolazili moliti za kišu i dobru žetvu. Ta veza između konkretnog mjesta njegova pokopa i pučke pobožnosti tipična je za srednjovjekovno štovanje svetaca: štovanje se nije održavalo samo kroz pisane tekstove, nego kroz živu tradiciju hodočašća vezanu uz mjesto gdje je svetac fizički prisutan.