Sveti Hilarije, papa

Izaslanik na Razbojničkom saboru

O Hilarijevoj mladosti zna se malo; prema Liber Pontificalisu, staroj zbirci papinskih životopisa, bio je podrijetlom sa Sardinije. Prije nego što je postao papa, dugo je služio u rimskoj crkvenoj upravi kao đakon, stječući iskustvo u crkvenoj diplomaciji koje će mu kasnije dobro doći. Kao rimski đakon, zajedno s biskupom Julijem iz Puteolija, poslan je 449. godine kao osobni izaslanik pape Lava I. na sabor u Efezu, sazvan da raspravi teološka pitanja o Kristovoj naravi.

Taj je sabor, zbog nasilja, zastrašivanja i grubog pritiska nad sudionicima kojim je car Teodozije II. nastojao nametnuti unaprijed određeni ishod, kasnije prozvan Razbojničkim saborom, izraz koji je skovao sam papa Lav I. Na tom saboru Hilarije se odlučno suprotstavio nepravednom postupanju prema carigradskom biskupu Flavijanu, koji je bio nasilno svrgnut i pretučen, te je zbog svojeg otpora i sam bio izložen nasilju pristaša aleksandrijskog biskupa Dioskura, jedva uspjevši pobjeći iz grada i spasiti se, prema predaji zahvaljujući zaobilaznim putovima koje je poznavao.

Izbor za rimskog biskupa

Nakon smrti pape Lava I. 461. godine, Hilarije je, zahvaljujući ugledu stečenom vjernošću i hrabrošću u Efezu, izabran za njegova nasljednika i posvećen 19. studenoga iste godine. Kao papa nastavio je odlučnu politiku svojega prethodnika u obrani nauka usvojenog na kasnijem Kalcedonskom saboru, brinući se osobito o crkvenim prilikama u Galiji i Španjolskoj, gdje je nastojao učvrstiti crkvenu stegu i spriječiti samovolju pojedinih biskupa koji su djelovali neovisno o rimskoj stolici.

Graditeljska djelatnost

Hilarije je dao sagraditi i obnoviti nekoliko rimskih crkava i kapela, među njima oratorije posvećene Ivanu Evanđelistu i Ivanu Krstitelju u sklopu lateranskog krstioničkog kompleksa, u znak osobne zahvalnosti za spašen život na Efeškom saboru. Uz to je obogatio rimske crkve darovima i knjižnicama, nastojeći sačuvati vrijedne rukopise u vremenu čestih političkih nemira na Zapadu, gdje je Zapadno Rimsko Carstvo u to doba već bilo u ubrzanom rasulu.

Njegova graditeljska djelatnost svjedoči o nastojanju da se ojača ugled i vidljivost rimske Crkve nakon burnih desetljeća teoloških sporova, u trenutku kad je politička vlast careva na Zapadu sve više slabila, a crkvene su ustanove preuzimale dio uloge koju je nekad imala državna uprava.

Smrt i štovanje

Hilarije je umro 28. veljače 468. godine u Rimu. Njegov pontifikat, iako kratak i obilježen prilikama opadanja carske vlasti na Zapadu, pamti se po dosljednosti u obrani pravovjerja stečenoj još u mladosti, na saboru gdje je gotovo izgubio život braneći nepravedno osuđenog biskupa Flavijana.

Štuje se kao svetac u Katoličkoj Crkvi, a njegovo ime nosi i jedna od rimskih građevina koje je dao urediti, svjedočanstvo pape čija je hrabrost prethodila njegovu izboru na najviše crkveno mjesto.

Papa oblikovan iskustvom izaslanika

Hilarijev je pontifikat zanimljiv primjer koliko je osobno iskustvo iz mladosti moglo odrediti prioritete jednog crkvenog poglavara. Čovjek koji je u Efezu gledao kako se nasiljem pokušava nametnuti pogrešna teološka odluka, kao papa je dosljedno inzistirao na poštivanju kanonskih postupaka i sabornih odluka, ne dopuštajući da se ponovi obrazac kojemu je sam nekoć jedva izmakao. U tom smislu njegov pontifikat pokazuje kontinuitet između osobnog iskustva nepravde i kasnijeg zalaganja za crkveni red. Njegova graditeljska ostavština, iako skromnija od djela slavnijih papa, svjedoči o istoj brizi za red i trajnost, ovaj put izraženoj kroz kamen umjesto kroz crkvenu politiku.