Sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Obraćenje ugledna poganina

Hilarije je rođen u Poitiersu u Galiji početkom 4. stoljeća, u uglednoj i vjerojatno poganskoj obitelji. Primio je temeljitu svjetovnu naobrazbu, uobičajenu za rimsku aristokraciju toga doba. Tek je proučavanjem Svetoga pisma, ponajprije Ivanova evanđelja i Poslanica, došao do uvjerenja da kršćanska vjera nosi istinu za kojom je tragao, pa je odbacio idolopoklonstvo i primio krštenje, već kao odrastao i obrazovan čovjek.

Biskup Poitiersa

Njegova širina znanja i revnost u vjeri ubrzo su privukle pozornost zajednice, pa je oko 350. izabran za biskupa Poitiersa, grada koji je kršćansku zajednicu imao još od 3. stoljeća. Kao biskup zatekao se u samom središtu teološkog sukoba koji je tada razdirao Crkvu na Zapadu: pitanja je li Isus Krist istinski, po naravi jednak Ocu Bog, ili tek njemu sličan stvoreni Sin, kako su tvrdili arijanci.

Sukob s arijancima i progonstvo

Hilarije se odlučno suprotstavio arijanskom biskupu Saturninu iz Arlesa te je na saboru u Béziersu 356. javno branio nicejski nauk o Kristovu božanstvu. Zbog toga ga je Saturnin prijavio caru Konstanciju II., koji je naginjao arijanstvu, i Hilarije je bio prognan u Frigiju u Maloj Aziji. Progonstvo, koje je trajalo nekoliko godina, nije ga slomilo: iskoristio je vrijeme za temeljit teološki rad, napisao je opsežna djela o Trojstvu i analizirao izjave vjere raznih sabora, tražeći pritom mostove razumijevanja s umjerenijim protivnicima, takozvanim semiarijancima, a ne samo osudu.

Povratak i pomirbeni rad

Nakon Konstancijeve smrti 361. Hilarije se vratio u Poitiers te je nastavio raditi na pomirenju semiarijanskih biskupa s pravovjernim naukom, dok je istodobno ostao nepopustljiv prema tvrdokornim arijancima poput Auksencija Milanskog, protiv kojega je pisao i javno istupao. Njegov pristup, čvrst u načelu, a strpljiv prema onima koji su bili spremni na razgovor, pomogao je da se dio Crkve na Zapadu postupno vrati jedinstvu nauka.

Smrt, naslov naučitelja i štovanje u Hrvatskoj

Hilarije je umro u Poitiersu, prema različitim izvorima 1. studenoga ili 13. siječnja 367. ili 368. godine. Zbog dubine njegovih teoloških djela i ustrajnosti u obrani vjere papa Pio IX. proglasio ga je 1851. naučiteljem Crkve. Njegov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi 13. siječnja. U Hrvatskoj njegovo ime nosi nekoliko crkava i kapelica, poglavito u kontinentalnim krajevima, gdje se mjestimično čuvaju stari običaji vezani uz zimski dio siječnja i granicu liturgijskoga vremena Božića, premda opsežnije lokalne predaje o njemu nisu sačuvane.

Teološko djelo o Trojstvu

Hilarijevo najopsežnije djelo, O Trojstvu (De Trinitate), napisano najvećim dijelom tijekom progonstva, sustavno pobija arijanske argumente oslanjajući se na pomno čitanje biblijskih tekstova te je postalo jedno od temeljnih latinskih djela o ovoj temi, usporedivo s kasnijim doprinosom svetog Augustina. Zbog jasnoće izlaganja i borbenosti u obrani nicejskog nauka, kasniji su ga naraštaji nazivali „Atanazijem Zapada“, po uzoru na istočnog branitelja iste istine. Njegova djela sačuvana su u više rukopisa i ostala su važan izvor za razumijevanje teoloških rasprava 4. stoljeća.

Odnos prema semiarijancima

Za razliku od nekih suvremenika koji su svakog protivnika nicejskog nauka smatrali jednako opasnim, Hilarije je pažljivo razlikovao tvrdokorne arijance od takozvanih semiarijanaca, biskupa koji su iz nesporazuma ili straha prihvatili dvosmislene formule vjere, ali nisu nužno nijekali Kristovo božanstvo. Tim je razlikovanjem otvorio put postupnom vraćanju velikog dijela galskog i istočnog episkopata pravovjerju, umjesto da ih zauvijek otuđi oštrom osudom.