Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik

Treći biskup Antiohije

O ranom životu Ignacija Antiohijskog crkvena predaja zna vrlo malo pouzdanog - prema starijim izvorima bio je učenik apostola, a naslijedio je Evodija kao treći biskup Antiohije, jednog od najvažnijih središta ranog kršćanstva, u vrijeme kad je Crkva ondje već imala razvijenu zajednicu i ustaljenu strukturu predvođenu biskupom, svećenicima i đakonima - o čemu upravo Ignacijeva pisma pružaju jedno od najranijih i najjasnijih svjedočanstava.

Uhićenje pod carem Trajanom

Za vladavine cara Trajana, u prvim desetljećima drugog stoljeća, Ignacije je uhićen u Antiohiji zbog ispovijedanja kršćanske vjere i odbijanja štovanja carskih bogova. Osuđen je da bude odveden u Rim i tamo bačen divljim zvijerima u javnom spektaklu u amfiteatru, kazna rezervirana za posebno teške prijestupe protiv državne religije.

Put prema Rimu i pisma po putu

Put od Antiohije do Rima, u pratnji vojničke straže koju je sam Ignacije u jednom od pisama slikovito opisao kao „deset leoparda”, vodio je kopnom i morem kroz Malu Aziju, gdje su ga na postajama posjećivale izaslanstvo okolnih kršćanskih zajednica. Zaustavivši se u Smirni i Troji, Ignacije je napisao sedam pisama - crkvama u Efezu, Magneziji, Trallesu, Rimu, Filadelfiji i Smirni te osobno biskupu Polikarpu - koja se ubrajaju među najstarije i najvrjednije izvore za poznavanje vjerovanja i uređenja Crkve neposredno nakon apostolskog doba.

Molba da ga se ne spašava od mučeništva

U pismu rimskoj zajednici Ignacije izražava snažnu, gotovo neobičnu želju da ne bude spašen od nadolazeće smrti, moleći vjernike da ne posreduju za njegovo oslobođenje, jer je mučeništvo smatrao vrhuncem vlastitog svjedočanstva vjere i putem do punog sjedinjenja s Kristom. Njegove riječi o samome sebi kao „Božjoj pšenici” koja se treba samljeti zubima zvijeri da bi postala „čisti kruh Kristov” ostale su jedan od najsnažnijih izraza mučeničke duhovnosti u ranokršćanskoj književnosti.

Nauk o jedinstvu oko biskupa

U svojim pismima Ignacije posebno naglašava važnost jedinstva kršćanske zajednice oko biskupa kao jamca pravovjerja i crkvenog zajedništva, upozoravajući na opasnost od tada već prisutnih krivovjernih strujanja koja su nijekala pravu Kristovu tjelesnost. Ta su pisma, uz Didahe i pisma Klementa Rimskog, među rijetkim sačuvanim izvorima koji svjedoče o životu i vjerovanju kršćanskih zajednica u razdoblju odmah nakon smrti posljednjih apostola.

Mučeništvo u Rimu

Ignacije je mučeništvo podnio u Rimu, prema predaji u Flavijevu amfiteatru, bačen divljim zvijerima pred okupljenim mnoštvom. Njegove su relikvije kasnije prenesene natrag u Antiohiju, a potom, 637. godine, u Rim, gdje se dio štuje i danas. Njegovo svjedočanstvo - biskup koji na putu u smrt piše riječi ohrabrenja i nade progonjenim zajednicama - kroz stoljeća je ostalo primjer postojanosti crkvenih pastira u vremenima progona.

Najraniji svjedok riječi „katolička Crkva”

Ignacijeva pisma povijesno su značajna i zato što se u njima prvi put u sačuvanoj kršćanskoj literaturi pojavljuje izraz „katolička Crkva” za oznaku cjeline kršćanske zajednice okupljene oko biskupa u zajedništvu s ostalim mjesnim Crkvama, izraz koji je otada postao trajan dio kršćanskog rječnika. Njegova pisma također svjedoče o već razvijenoj vjeri u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, protiv onih koji su, prema Ignacijevim riječima, nijekali da je euharistijski kruh doista Kristovo tijelo. Zbog te rane i jasne svjedočanske vrijednosti, Ignacijevi spisi ostaju nezaobilazan izvor za svakoga tko želi razumjeti kako je izgledala kršćanska vjera i praksa u prvim desetljećima nakon apostolskog doba, prije nego što su nastali veliki teološki sabori i sustavne rasprave kasnijih stoljeća.